Samo nekoliko sati nakon što sam uspavala bebu, svekrva je neočekivano ušla u naš stan — a ono što je rekla kada je krenula prema dječijoj sobi sledilo mi je krv.
Bila sam sama te noći. Muž je bio na službenom putu, a ja sam jedva uspavala našu dvomjesečnu kćerku. Sve je bilo tiho, mirno, i taman sam htjela da legnem kada sam čula neki zvuk na hodniku. Vrata su se otvorila bez kucanja. Srce mi je stalo.
Svekrva je stajala na ulazu, raščupane kose, bez pozdrava, bez objašnjenja. Samo je počela da pregledava stan kao da traži nešto sakriveno. „Moram nešto provjeriti“, izgovorila je bez emocije, dok mi je pogled paralisao tijelo.
A onda je krenula pravo prema dječijoj sobi. Njen izraz se promijenio, postao hladan, odlučan — kao da zna nešto što ja ne znam. I tek tada je izgovorila rečenicu koja me je natjerala da se uhvatim za zid da ne padnem.
„Moram da provjerim da li je to dijete zaista od mog sina“, izgovorila je svekrva tiho, ali toliko hladno da mi je niz kičmu prošla ledena jeza. Nisam mogla da vjerujem šta sam čula.
U meni se nešto slomilo, ali istovremeno i zapalilo. Nisam uspjela ni da progovorim, a ona je već položila ruku na kvaku dječije sobe kao da ima svako pravo ovog svijeta da uđe i dira moju bebu usred noći.
Osjećala sam kako mi krv nadire u lice, srce udara kao da će iskočiti. „Ne!”, viknula sam iz stomaka, ne iz glave, ne iz straha, nego iz najdubljeg instinkta koji majka može imati. Ona se okrenula prema meni kao da sam ja ta koja je poludjela, a ne ona.
„Ne galami“, rekla je prezrivo. „Došla sam samo da pogledam nešto.“ „Nećeš ući“, rekla sam, glasom koji je drhtao, ali je bio čvrst kao kamen. „Ti više nemaš pravo da se pojavljuješ u ovoj kući kako hoćeš.“ Svekrva je zakoračila prema meni, nagnula se tako blizu da sam vidjela svaku sitnu boru na njenom licu.
„Hoćeš da kažeš da kriješ nešto? Da kriješ da to dijete možda nije od njega?“ Oči su joj bljesnule, kao da uživa u mom šoku, u mom strahu, u onom što misli da je konačno našla protiv mene.
„Ti si bolesna“, izgovorila sam, a glas mi je prvi put toga dana bio potpuno stabilan. „Bolesna i opsjednuta kontrolom.“ Svekrva se nasmijala, kratak, suv, podrugljiv smijeh. „Ako si poštena, otvori vrata. Ako nisi… pa, znaćemo.“
Osjetila sam kako mi se tijelo trese, ali ne od straha — od bijesa. Od uvrede. Od toga što misli da može da mi oduzme dijete dvomjesečno staro, da mi naruši mir, da me slomi kad nema mog muža da me zaštiti.
Nisam je pustila. Stala sam ispred vrata i raširila ruke. „Nikada“, rekla sam. „Nikada više.“ Ona je pokušala da me pomjeri. Doslovno je stavila ruke na moja ramena kao da će me gurnuti. Nisam se pomjerila ni milimetar.
U tom trenutku, dok smo stajale jedna naspram druge kao dvije neprijateljice, čuo se mali plač iz unutrašnjosti sobe. Moja beba. Moje sve. Svekrva je izgovorila: „Vidiš? Čak i ona zna da nešto nije u redu.“
I tada je neko otvorio ulazna vrata. Nisam to očekivala. Moj muž se vratio ranije. Stajao je u hodniku, zadihan, sa koferom još u ruci. Pogled mu je pao na mene, na svekrvu, na ruku kojom je upravo pokušala da me pomjeri.
„Šta se ovdje dešava?“, viknuo je. Svekrva se odmah okrenula, glumeći povrijeđenu. „Sine, došla sam da ti pomognem! Samo sam htjela da vidim dijete, ona mi je zabranila, ponaša se kao…“
„Mama, dosta“, prekinuo ju je glasom kakav nikada ranije nisam čula od njega. „Šta ti radiš ovdje u pola noći? Kako si ušla?“ „Imam ključ“, rekla je ponosno. „Imala si“, odgovorio je i izvukao ključ iz njene torbe. „Više ga nemaš.“ Svekrva se ukočila.
„Ti mene izbacuješ? Mene?“ „Izbacujem te odavde“, rekao je. „Iz njihovog života — dok god ne naučiš poštovanje. Ovo dijete je moje. I njeno. I niko ga neće dirati bez naše dozvole.“
Svekrvi su se oči raširile. „Ti si lud“, rekla je. „Neću dozvoliti da me ova… ova…“, pokazala je prema meni, „odvoji od unučeta.“ „Ti si to već uradila sama“, odgovorio je. „Noćas.“
Stajala sam u šoku. Nisam mogla da vjerujem da čujem te riječi iz njegovih usta. Svekrva je psovala, urlala, pretvarala se da pada, da joj je loše, ali ništa nije pomoglo.
Muž je otvorio vrata, pokazao joj izlaz i rekao: „Ako ikad ponovo uđeš nenajavljeno, neću te pustiti ni blizu naše kćerke. Nikada više.“
Svekrva je izašla, zalupila vratima i ostavila nas u tišini koja je konačno mirisala na slobodu. Muž je prišao meni, zagrlio me i rekao:
„Ne brini. Nikada više. Završeno je.“ Nisam progovorila. Samo sam ušla u sobu, podigla bebu i šapnula joj: „Mama je tu. I niko ti više neće doći noću.“
Te noći prvi put sam osjetila mir — ne zato što je sve bilo savršeno, nego zato što sam znala da imam snage da zaštitim svoje dijete, čak i ako to znači da se suprotstavim cijelom svijetu.
