data-nosnippet>
Slagala sam male bodiće u bebinu komodu kada mi je nešto zapelo za prst — mali ključ, sakriven u pregradi, kao da ga je neko tu namjerno gurnuo.
Nisam imala pojma čemu služi. Nije ličio ni na jedan ključ koji imamo u kući. Bio je sitan, zlatan, sa ugraviranim brojem „14“. U meni se javila ona čudna hladnoća koju osjećam samo kad nešto nije u redu. Nisam htjela paničiti, ali mjesecima sam osjećala da se moj muž ponaša sve čudnije.
Dok sam ga čekala da dođe kući, gledala sam ključ u ruci i razmišljala da li da ga pitam. Ali onda sam se sjetila: prije dvije sedmice, kada sam slučajno provjerila njegovu torbu, vidjela sam malu metalnu kutiju koju je brzo sakrio od mene. Tada nisam imala dokaze. Sada sam imala ključ.
Otišla sam do njegove torbe, izvukla kutiju, stavila ključ u bravu — i kad se otvorila, vidjela sam nešto zbog čega mi je bukvalno ponestalo vazduha.
Kad sam otvorila malu metalnu kutiju, u njoj nije bilo novca, nakita, niti bilo čega što sam očekivala. U kutiji je bila mala crno-bijela fotografija žene. Trudne žene. Sa velikim osmijehom na licu i stomakom koji je izgledao skoro kao moj. Ali šok nije bio u tome — šok je bio u tome što je uz nju stajao moj muž, držeći je oko struka, sa rukom preko njenog stomaka kao da štiti njihovo dijete. Njihovo. Ne moje.
Osjetila sam kako mi srce propada kroz grudi. Disanje mi se odjednom pretvorilo u paniku. Znoj mi je izbio na dlanovima iako je bilo hladno u sobi. Nisam mogla vjerovati da gledam u to. Da držim dokaz koji ne možeš pogrešno protumačiti. Da je sve vrijeme, dok sam ja birala boje za bebinu sobu, on pravio porodicu s drugom.
U kutiji je bila i narukvica iz bolnice sa njenim imenom. „Ivana L.“ Datum prijema. Termin poroda. Sve uredno zapisano. Srce mi je udaralo tako snažno da sam se bojala da ću pasti u nesvijest. A onda, na samom dnu kutije, nešto što me je ubilo više nego fotografija — ultrazvuk.
Sa njegovim prezimenom kao ocem. Datum. Sedmica trudnoće. Sve jasno kao dan. Moj muž je bio otac tuđeg djeteta. I to u isto vrijeme dok sam ja nosila njegovo.
U tom trenutku čula sam vrata kako se otvaraju. On je ušao, potpuno opušten, noseći kese iz prodavnice. „Ljube, stigao sam…“ zastao je kad me je vidio kako sjedim na podu, držeći kutiju. Oči su mu se raširile u trenu, a onda se hladno skupljene, kao da traži izgovor.
„Šta radiš s tim?“ pitao je glasom koji je zvučao više ljut nego uplašen. Nisam mogla vjerovati da se usudi pitati tako. Nisam mogla vjerovati da čovjek koji je nosio drugu ženu na ultrazvuk sada stoji ispred mene i pokušava da se izvuče.
„Ko je ona?“ pitala sam tiho, ali stabilno. Nisam vikala. Nisam plakala. Samo sam htjela istinu. On se nakašljao, pogledao u stranu, a onda rekao najgoru moguću rečenicu: „To nije tvoja stvar.“
U tom trenutku puklo je sve. Ne srce — to je puklo prije nego što je ušao. Puklo je sve što je ostalo od iluzije da sam mu važna. „Kako nije moja stvar?“ pitala sam. „Nosim tvoje dijete. I držim dokaz da nosiš još jedno.“
On je prešao rukom preko lica i rekao nešto što nikada neću zaboraviti. „Ionako si previše emotivna. Ne možeš racionalno da shvatiš.“ Riječ „emocionalna“ me pogodila kao metak. Svaka trudnica je emotivna. Ali ne svaka živi sa lažovom.
Prišao je bliže i pokušao da uzme kutiju iz mojih ruku. Povukla sam je nazad. „Daj to“, rekao je hladno. „Ne možeš se miješati u moj život.“ Moj život. Moje dijete. Moja porodica. A on govori o svom životu kao da ja nisam dio toga.
Osjetila sam kako mi se stomak steže. Beba se pomjerila kao da osjeća napetost. „Ne brini, dušo“, šapnula sam svom stomaku. „Mama je tu.“ On se nasmijao na to. „Ne glumi žrtvu. Nije mi plan bilo da ti kažem ovako. Planirali smo da ti kažemo kasnije.“
„Planirali?“ pitala sam, a glas mi se prelomio od gađenja. „Ti i ona ste imali PLAN? Dok sam ja slagala pelene i čekala da osjetim prvi pokret? Dok sam se budila noću jer me tvoj sin šutne iznutra?“
On se namrštio. „Ne pravi dramu. Ivana je bila tu kad mi je bilo teško. Ti si bila… zauzeta.“ Nisam mogla vjerovati šta slušam. Zauzeta? Zauzeta pravljenjem doma? Zauzeta održavanjem trudnoće koju je ON želio? Zauzeta time da on bude sretan?
„Znači, Ivana je bila rješenje?“ pitala sam. „Da“, rekao je bez trunke stida. „Ona me razumije.“ Pogledala sam ga kao da prvi put vidim ko stoji preda mnom — nezreo, sebičan, kukavica.
Polako sam ustala, držeći se za ivicu komode. „Dobro“, rekla sam. „Ako je ona tvoja budućnost… idi.“ Izgledao je šokirano. Kao da nije očekivao da će žena u osmom mjesecu trudnoće imati snage da ga pusti.
„To je to?“ pitao je nevjerovatno. „To je to“, rekla sam. „Ali znaj — beba će imati samo jednog roditelja koji je stvarno tu. A to nisi ti.“
Nisam vrištala. Nisam plakala. Beba me je iznutra gurnula, a ja sam shvatila: to je moj razlog da ostanem jaka.
On je uzeo ključ od auta i izašao. Bez pozdrava. Bez pogleda. Bez žaljenja. Ali nisam bila slomljena. Bila sam oslobođena.
