Aerodrom u Frankfurtu bio je prepun tog jutra. Putnici su žurili, glasovi su se miješali sa zvukom najava, a službenici sigurnosti kretali su se pažljivo među redovima. Među njima je bila i mlada žena u kasnim dvadesetima, trudna, s blagim osmijehom i pasošem u ruci. Ime u dokumentima glasilo je – Elena Kovačević.
Nosila je široku haljinu i malu torbu, izgledala je umorno ali spokojno. Red za pasošku kontrolu se pomjerao sporo, a ispred nje je prolazio policijski pas, njemački ovčar obučen za detekciju narkotika. U trenutku kad je pas prošao pored nje, zastao je, zarežao i povukao svog vodiča unazad. Svi su se okrenuli.
„Gospođo, molim vas, stanite sa strane,“ rekao je policajac. Elena se nasmijala nesigurno, pokušavajući da sakrije nelagodu. „Naravno, možda je osjetio hranu u torbi,“ rekla je tiho, ali njen glas je zadrhtao.
Pas je lajao sve jače, a policajci su ubrzo pozvali nadzornika. Prostor se ispraznio, ljudi su šaptali, gledali. Elena je pokušala da objasni da ide kući, da je trudna i da joj treba odmor. Ali jedan detalj koji su otkrili kad su je odveli u prostoriju za pregled promijenio je sve.Kad su uključili skener i pogledali snimak njenog tijela, carinik je zaledio pogled, a nadzornik samo promrmljao:
„Bože… to nije dijete.“
Soba za kontrolu bila je hladna i bijela, s fluorescentnim svjetlom koje je padalo pravo na Elenino blijedo lice. Držala se za stomak, pokušavajući da diše mirno, dok su oko nje stajali policajci, carinici i doktor koji je upravo stigao.
„Molim vas,“ šapnula je. „Nisam ništa uradila.“
Ali niko joj nije odgovorio. Pogledi su bili uprti u rendgenski snimak.
Na ekranu se jasno vidio oblik koji nije odgovarao bebi. Unutar njenog tijela, u predjelu stomaka, nalazilo se nešto nepravilno, obavijeno tankim slojem plastike. Oficir Müller, koji je vodio smjenu, zamolio je doktora da ponovi pregled. Rezultat je bio isti.
„To nije fetus,“ rekao je doktor tiho. „To je… kontejner.“Elena je počela da plače. „Molim vas, pustite me da objasnim…“„Objasnite sada,“ rekao je Müller hladno. „Šta se nalazi u vama?“
Drhtavim glasom počela je priču koja je djelovala nevjerovatno. „Prisilili su me,“ rekla je kroz suze. „Rekli su da ako ne uradim to, nikada više neću vidjeti svog muža. On je… nestao u Beogradu prije tri mjeseca. Ovi ljudi su mi dali novac i rekli da ću ga vidjeti ako donesem paket. Rekli su da je samo lijek, da nije opasno.“„Paket koji ste progutali?“ pitao je policajac nevjerujući. „Nisam ga progutala,“ odgovorila je. „Ušili su mi ga. U mene.“
Tišina u prostoriji bila je teža od ičega. Müller je pozvao medicinski tim, koji ju je odmah odveo u bolničku salu. Tokom operacije, hirurzi su iz njenog tijela izvadili mali hermetički zatvoren paket, veličine novorođenčeta, pažljivo umotan i vakumiran. Kad su ga otvorili, svi su zanijemili.Bile su – dijamantske ogrlice i dokumenta.
„Šta je, dođavola, ovo?“ upitao je Müller.
Specijalna jedinica Interpola koja je ubrzo stigla potvrdila je da se radi o nestalom teretu iz međunarodne pljačke juvelirnice u Parizu prije godinu dana – vrijednom preko 30 miliona eura.
Elena je ležala na bolničkom krevetu, iscrpljena, kad je Müller ušao. „Znate li ko vam je to uradio?“
„Zovu ga Viktor,“ rekla je slomljeno. „Rekli su da je moj muž radio za njega, da ga drže. Samo sam htjela da ga spasim.“
„Viktor Radin?“ pitao je Müller naglo.
Elena ga je pogledala. „Da. Kako znate?“
„Jer ga tražimo već pet godina,“ odgovorio je, spuštajući fasciklu. „I upravo ste nam ga doveli.“Narednih dana Interpol je pokrenuo međunarodnu operaciju. Uz informacije koje je Elena dala, pronašli su laboratoriju u predgrađu Varšave, gdje su krijumčari koristili žene, čak i trudnice, da prenose ukradene dragulje unutar tijela, skrivene kao „fetusne obloge“.
Elena je preživjela, ali trauma je ostala. Ipak, zbog saradnje s policijom, dobila je imunitet i zaštitu svjedoka. Njen muž je pronađen – živ, ali teško prebijen, u skloništu u Mađarskoj. Kada su se ponovo sreli, samo su se zagrlili bez riječi.Mjesecima kasnije, novine su pisale o „trudnici koja je razotkrila međunarodnu mrežu krijumčara“. Niko nije znao njeno pravo ime.
U bolničkoj sobi, dok su kamere čekale intervju, Müller joj je prišao i pružio malu kutiju.
„Našli smo ovo među dokazima,“ rekao je.
Otvorila je – unutra je bio mali srebrni lančić, isti onaj koji joj je muž dao na dan vjenčanja.
„Sjećate se?“ pitao je.
Elena se nasmiješila prvi put nakon mjeseci. „Sjećam se svega. Samo bih voljela da se ne sjećam onoga između.“
Kasnije, dok je napuštala bolnicu, policijski pas koji ju je zaustavio tog dana mirno je ležao pored svog vodiča. Prišla je, kleknula i pomazila ga po glavi.
„Hvala ti,“ rekla je kroz suze. „Da nije bilo tebe… nikada ne bih preživjela.“
Pas je samo zatvorio oči i spustio glavu na njenu ruku, kao da razumije.
