Nikada nisam mislila da ću sa pedeset pet godina provjeravati telefon čovjeka s kojim sam provela pola života, ali sumnja je tiha i uporna stvar. Nikola je podigao moju kćerku Saru kao svoju, bio je oslonac kad je njen otac nestao bez traga i godinama sam ga gledala kao najpouzdanijeg čovjeka kojeg poznajem. Trebali smo biti uzbuđeni zbog Sarine predstojeće svadbe, planirati detalje i radovati se novom poglavlju. Umjesto toga, ja sam svake noći ležala budna i slušala njegovo disanje, pitajući se šta se promijenilo.
Sve je počelo prošlog februara, kada je svakog utorka, bez izuzetka, imao “dugi radni dan” zbog navodnih finansijskih kontrola. Vjerovala sam mu, sve dok nije počeo čuvati telefon kao da skriva državnu tajnu, okrećući ekran od mene i nestajući pod tuš čim bi ušao u kuću. Prošle sedmice telefon mu je zasvijetlio dok je bio u dvorištu, a poruka je bila jasna kao šamar: “Utorak važi. Ne kasni. Imam nove korake da ti pokažem.U tom trenutku mi se stomak zgrčio i znala sam da ne mogu više živjeti u pretpostavkama.
Pratila sam ga sljedećeg utorka i gledala kako umjesto kancelarije skreće prema staroj zgradi na drugom kraju grada, sa zatamnjenim prozorima i bez natpisa. Sjedila sam u autu dva sata, drhteći, zamišljajući najgore scenarije koji su mi parali misli. Nisam ga tada suočila, jer nisam htjela raspravu, htjela sam da osjeti istu onu hladnoću koju sam ja osjetila. Zato sam na Dan zaljubljenih ustala prije svitanja, napravila mu kafu i pored nje ostavila kutiju sa “poklonom”, a kada je podigao šolju i osjetio gorak ukus, pogledao me zbunjeno dok sam mu mirno rekla da otvori kutiju i pita se da li će njegova Lola biti zadovoljna… a njegov sljedeći pogled mi je pokazao da će ono što ću čuti promijeniti sve.
