Nisam je tražio. Barem sam tako sebi govorio. Ali svake zime, kad bi se upalile lampice na jelci i kuća utihnula poslije porodične večere, Ivana bi mi se nekako vratila u misli, tiho i uporno, kao pjesma koju nisi čuo godinama, a znaš svaku riječ. Imam skoro šezdeset godina, ali uspomene na nju i dalje imaju onu mladalačku jasnoću.
Prije trideset osam godina izgubio sam djevojku za koju sam bio siguran da ću s njom dočekati starost, ali ne zato što smo se prestali voljeti, nego zato što je život postao glasniji od nas. Fakultet je završio, poslovi su nas odvukli na različite strane zemlje, a jedno neodgovoreno pismo pretvorilo se u tišinu koja je trajala godinama. Oženio sam se drugom ženom, izgradio brak, podigao djecu, platio kredite i živio život koji je bio stabilan, ali nikada do kraja zatvoren prema prošlosti.
Prošlog decembra sam čistio stare kutije na tavanu, tražeći ukrase, kada sam u jednoj knjizi pronašao izblijedjelu kovertu sa svojim imenom ispisanim rukopisom koji bih prepoznao među hiljadama. Ruke su mi zadrhtale dok sam je otvarao, jer sam shvatio da to pismo nikada nisam vidio, da možda nikada nije ni stiglo do mene onako kako je trebalo. Datum je bio decembar 1991. godine.
Čitao sam ga polako, osjećajući kako mi se grlo steže, a jedna rečenica me doslovno zaledila: “Ako mi ne odgovoriš, shvatiću da si izabrao život koji si želio — i prestaću da čekam.” U tom trenutku sam shvatio da je možda sve ono što sam godinama smatrao sudbinom zapravo bila tišina koju nikada nisam izabrao. I prvi put nakon gotovo četiri decenije, sjeo sam za računar i ukucao njeno ime u pretragu, ne očekujući mnogo, ali nadajući se nečemu.
Kada su se rezultati pojavili na ekranu, ostao sam bez daha — jer ono što sam vidio promijenilo je sve što sam mislio da znam o našoj priči.
Kada su se rezultati pojavili na ekranu, nekoliko sekundi sam samo zurio u monitor, nesposoban da pomjerim miš ili udahnem kako treba. Njeno ime je stajalo jasno, uz fotografiju koja je bila novija, ali lice je bilo isto ono koje sam nosio u sebi skoro četiri decenije. Kosa joj je bila kraća i prošarana sijedim, ali osmijeh je bio isti, onaj koji je nekada obećavao cijeli život. Ispod fotografije je pisalo da vodi malu galeriju u Novom Sadu i da organizuje izložbe lokalnih umjetnika.
Kliknuo sam na profil sa osjećajem da radim nešto zabranjeno, iako sam znao da nikome ništa ne dugujem. Moja bivša supruga i ja smo se razveli prije nekoliko godina, djeca su odrasla i krenula svojim putevima, a kuća je postala prevelika za jednog čovjeka. Ipak, srce mi je tuklo kao da imam dvadeset. Kao da ću svakog trenutka biti uhvaćen u nečemu što nisam smio.
Čitao sam svaku dostupnu informaciju, intervjue, kratke tekstove o izložbama, tražeći između redova tragove njenog života. Nigdje nije bilo spomena muža, ali to nije značilo ništa. Možda je bila udana, možda udovica, možda razvedena kao i ja. Svaka mogućnost u meni je budila drugačiji strah.
Pogled mi je pao na datum jednog događaja — božićna izložba zakazana za kraj decembra. Ostalo je deset dana do tog datuma. Deset dana do trenutka kada bih mogao stajati u istoj prostoriji s njom. Pomisao me je istovremeno plašila i privlačila.
Te noći nisam spavao. Pismo iz 1991. godine stajalo je na noćnom stočiću, kao dokaz da je sve moglo biti drugačije. Ponovo sam pročitao onu rečenicu o čekanju i shvatio da je vjerovatno godinama mislila da sam je napustio bez objašnjenja. Možda je mislila da sam izabrao drugi život bez trunke kajanja.
Sjećanja su navirala — studentski dom, dugi razgovori do zore, planovi o kući pored rijeke, djeci koja će nositi naša imena. Obećavali smo jedno drugom stvari koje tada nisu zvučale nemoguće. Nismo znali koliko je život sposoban da rastavi dvoje ljudi bez svađe i bez izdaje. Samo tiho, uporno, neumoljivo.
Sljedećeg jutra, bez da sam sebi dao vremena da previše razmišljam, kupio sam kartu za Novi Sad. Govorio sam sebi da idem samo da vidim galeriju, da prošetam, da zatvorim krug. Nisam planirao dramatične scene niti velike riječi. Samo istinu.
Grad me je dočekao hladnim zrakom i lampicama koje su svjetlucale iznad ulica. Šetao sam sporim korakom, osjećajući kako mi se dlanovi znoje dok se približavam adresi s interneta. Galerija je bila mala, ali topla, sa svjetlom koje je iznutra pozivalo ljude da uđu. Stajao sam nekoliko minuta ispred vrata prije nego što sam skupio hrabrost.
Kada sam zakoračio unutra, prostor je bio ispunjen tihim razgovorima i mirisom vina. Slike su visile po zidovima, a ljudi su se kretali između njih sa čašama u rukama. Pogled mi je automatski tražio samo jedno lice. I onda sam je ugledao.
Stajala je pored jednog platna, razgovarajući sa starijim bračnim parom, i smijala se onim istim tihim smijehom koji sam prepoznao i prije nego što sam ga svjesno čuo. Vrijeme je ponovo stalo, ali ovaj put nisam bio dječak, nego čovjek sa sedim na sljepoočnicama i previše neizgovorenih riječi. Srce mi je lupalo, ali noge su me same nosile prema njoj.
Kada je podigla pogled i ugledala me, osmijeh joj je zastao na pola. Trebalo joj je nekoliko sekundi da prepozna lice koje nije vidjela skoro četrdeset godina. U tim sekundama prošli su svi naši dani, sve šutnje i sve mogućnosti koje nikada nismo dobili. „Marko?“ izgovorila je tiho.
Klimnuo sam glavom, nesiguran kako da započnem razgovor koji je kasnio gotovo čitav život. Ljudi oko nas su se polako udaljavali, ostavljajući nas u prostoru koji je odjednom postao previše mali za sve emocije koje su se vratile. „Pronašao sam tvoje pismo“, rekao sam napokon. Vidio sam kako joj se oči pune suzama.
Objasnila mi je da je tada čekala mjesecima na odgovor koji nikada nije stigao. Mislila je da sam izabrao drugi put i da je najbolje da se povuče dostojanstveno. Udala se nekoliko godina kasnije, ali brak nije potrajao. „Nikada nisam prestala da se pitam“, priznala je, „ali sam naučila da živim s tim.“
Rekao sam joj da pismo nikada nisam dobio, da sam ga tek sada pronašao skrivenog među starim knjigama. U njenom pogledu vidio sam mješavinu olakšanja i tuge. Toliko godina propuštenih zbog jedne izgubljene koverte. Toliko tišine koja je mogla biti izbjegnuta.
Ipak, dok smo stajali jedno nasuprot drugom, shvatio sam da se ne radi o vraćanju prošlosti. Nismo više bili oni mladi ljudi koji su obećavali svijet. Bili smo dvoje zrelih ljudi sa iskustvima, greškama i ožiljcima. Ali iskra je i dalje bila tu.
Izašli smo iz galerije i prošetali ulicom osvijetljenom lampicama, pričajući o svemu što smo propustili. Nije bilo optužbi ni ogorčenosti, samo tiha žal za vremenom koje je prošlo. U jednom trenutku se nasmijala i rekla da sudbina ima čudan smisao za humor. Složio sam se.
Na kraju večeri, stajali smo ispred njenog stana, oboje svjesni da je ovo novi početak, ali ne isti kao nekada. „Ne znam šta će biti dalje“, rekao sam iskreno. „Ni ja“, odgovorila je, „ali znam da ovaj put ne želim da šutim.“
Vratio sam se u hotel sa osjećajem koji nisam imao godinama — ne mladalačkom euforijom, nego mirnom nadom. Prošlost se ne može promijeniti, ali se može razumjeti. Jedno zaboravljeno pismo nije mi vratilo izgubljene godine, ali mi je dalo priliku da zatvorim poglavlje bez gorčine. I možda, samo možda, da započnem novo, ovog puta bez tišine koja razdvaja.
PROČITAJTE JOŠ:
Mislila sam da su to samo porodične uspomene – bila sam u krivu
Muž me molio da nikada ne ulazim u garažu – istina me zatekla
Neko Je Uništio Naše Božićne Ukrase, A Trag Me Odveo Do Neočekivane Osobe
