Za proslavu useljenja pozvali smo skoro iste ljude kao i na svadbu, želeći da novo poglavlje počnemo lijepo i dostojanstveno. Iznenadilo me što je moja jetrva Katarina došla bez djece, ali nisam tome pridavala značaj. Bila sam fokusirana na večeru i na to da sve ispadne savršeno.
Pripremala sam salate, pečenu piletinu, sirnu dasku i tortu koju sam sama pravila, jer sam htjela da svi vide kako sam se snašla u novom domu. Veče je teklo mirno, ljudi su se smijali, čaše su se punile i mislila sam da sam uspjela. Bila sam ponosna, i na stan i na sebe.
Onda je svekrva Branka odjednom uzela riječ, onim glasom koji uvijek znači da dolazi nešto „važno“. Počela je pričati kako je ponosna na nas dvoje, kako je lako kad ste u paru da uštedite i kupite stan. A onda je, uz uzdah, rekla da je Katarina sama s troje djece i da nikada neće moći priuštiti svoj dom.
Gledala sam je zbunjeno, sve dok nije izgovorila rečenicu zbog koje mi je zastao dah. Rekla je da ovaj stan treba da damo Katarini, jer njoj treba prostor za djecu. U tom trenutku nisam znala da li sam dobro čula ili mi se cijela soba zavrtjela.
Još prije nego što sam uspjela reagovati, moj muž Aleks se ubacio i rekao da je to tačno, da meni treba mir i da su djeca bučna. Dodao je da ćemo se mi vratiti kod njegove mame i ponovo štedjeti, jer su moji roditelji ionako pomogli da kupimo stan. Pogledala sam prema svojim roditeljima, a onda sam vidjela kako mama polako spušta salvetu na sto… i tada sam znala da će ono što slijedi zauvijek promijeniti ovu večeru.
Moja mama je polako spustila salvetu na sto, onako kako to radi kad se sprema reći nešto važno. Nije podigla glas, nije pokazala ljutnju, ali je u njenom pogledu bilo nešto što je natjeralo cijelu sobu da utihne. Okrenula se prema Branki i prvo duboko udahnula, kao da bira riječi. Taj trenutak tišine bio je teži od svake svađe.
Rekla je da joj je drago što Branka tako lako raspoređuje tuđu imovinu, ali da postoji jedan mali problem. Stan nije poklon, nije milostinja i nije nešto o čemu se odlučuje za večerom. Naglasila je da su ona i moj otac pomogli nama dvoje, meni i Aleksu, a ne cijeloj porodici. Njene riječi su bile mirne, ali precizne poput noža.
Moj otac je tada podigao pogled sa tanjira i prvi put te večeri progovorio. Rekao je da ih je zaboljelo što Aleks tako lako govori o njihovom novcu, kao da su bankomat, a ne roditelji. Dodao je da se pomoć daje iz ljubavi, a ne da bi se kasnije dijelila po tuđim planovima. Njegov glas je bio tih, ali pun razočaranja.
Branka je pokušala da se nasmije i rekla da su oni porodica i da porodica treba da se drži zajedno. Govorila je kako je Katarini najteže i kako je ovo „logično rješenje“. Ali njene riječi su sada zvučale šuplje, jer više niko nije klimao glavom. Čak je i Katarina gledala u sto, bez onog samopouzdanja s početka večeri.
Pogledala sam Aleksa, čekajući da kaže nešto, da se barem pokuša izvući ili objasniti. Umjesto toga, on je slegnuo ramenima i rekao da ne vidi u čemu je problem. Rekao je da ćemo se snaći, da ćemo ponovo uštedjeti, kao da su godine rada i odricanja bile sitnica. U tom trenutku sam shvatila da problem nije samo u njegovoj majci.
Osjetila sam kako mi se stomak steže, ali sam ustala i rekla da je dosta. Rekla sam da je ovo moj dom, naš dom, i da niko nema pravo da ga poklanja bez mog pristanka. Naglasila sam da se o brizi za Katarinu može razgovarati, ali ne preko mojih leđa i ne na ovakav način. Glas mi je drhtao, ali nisam odustajala.
Katarina je tada tiho rekla da ona nije tražila stan. Rekla je da joj je majka samo rekla da dođe na večeru bez djece i da će „nešto srediti“. Te riječi su me dodatno pogodile, jer sam shvatila koliko se manipulacija odvijala iza zatvorenih vrata. Niko nije bio potpuno iskren.
Veče se raspalo brže nego što sam mogla zamisliti. Ljudi su počeli ustajati, skupljati jakne i izbjegavati poglede. Torta je ostala netaknuta, a sav moj trud oko večere odjednom je postao nebitan. U vazduhu je ostao osjećaj srama i nelagode.
Kada su moji roditelji krenuli kući, mama me zagrlila i šapnula da budem jaka. Rekla mi je da dom nije samo zidovi, nego i granice koje postavljaš. Taj zagrljaj mi je dao snagu više nego sve riječi te večeri. Znala sam da nisam sama.
Nakon što su svi otišli, Aleks i ja smo ostali sami u tišini. Sjeli smo za sto, okruženi tanjirima koje niko više nije dirao. Pitala sam ga da li je zaista mislio sve ono što je rekao pred svima. Nije odgovorio odmah.
Na kraju je rekao da je bio pod pritiskom majke i da nije razmišljao. Rekao je da je mislio da ću se složiti, jer sam uvijek bila ta koja popušta. Ta rečenica me je zaboljela više nego ideja o gubitku stana. Shvatila sam kako me vidi.
Rekla sam mu da više neću biti ta koja popušta. Da ovaj stan nije problem, nego simptom. Problem je to što donosi odluke o mom životu bez mene. I da ako želi brak, mora naučiti gdje mu je granica između majke i žene.
Sljedećih dana Branka je zvala, slala poruke i glumila neshvaćenu žrtvu. Govorila je da sam sebična i da ne razumijem porodične vrijednosti. Nisam odgovarala odmah. Prvi put nisam osjećala potrebu da se pravdam.
Aleks je počeo shvatati razmjere onoga što se desilo tek kada je vidio koliko sam se povukla. Počeo je nuditi razgovore, obećanja i promjene. Slušala sam ga, ali nisam se više hvatala za riječi. Trebala su mi djela.
Stan je ostao naš, ali nešto u nama se nepovratno promijenilo. Naučila sam da dom može biti ugrožen i bez selidbe. Dovoljno je da se ne poštuješ. Ta spoznaja mi je otvorila oči.
Danas, kad se sjetim te večeri, ne sjećam se hrane ni ukrasa. Sjećam se trenutka kad sam shvatila da se moj život ne dijeli na „mi“ ako u tom „mi“ nema mene. I da niko, pa ni porodica, nema pravo da odlučuje umjesto mene.
