Dok smo bili sami u kući, ženin glasni smijeh iz dnevne sobe još je odzvanjao u mojim mislima — ali onda se njenoj najboljoj drugarici lice promijenilo i uhvatila me za ruku.
Osjetio sam kako mi se koža ježi, ne zbog dodira, već zbog pogleda koji je imala — onog koji najavljuje da slijedi nešto što mijenja sve.
Povukla me u stranu, tiho, kao da ne želi da zidovi čuju. Pokušao sam da se našalim, ali njen izraz lica me je presjekao. Nije bila opuštena. Nije bila zbunjena. Bila je odlučna, a to me je uplašilo više nego išta.
„Moram ti reći nešto o tvojoj ženi“, prošaputala je i stisla mi ruku jače. U tom trenutku mi se stomak okrenuo.
Nisam znao šta se dešava, ali sam znao da neće biti dobro. I taman kada sam htio da je pitam šta to znači — izgovorila je rečenicu koja mi je ukočila krv u venama.
Stajao sam ispred nje zbunjen, dok je ona i dalje držala moju ruku kao da se boji da ću pobjeći. „Molim te, samo saslušaj“, rekla je, glasom koji je tutnjao između straha i hitnosti.
„Tvoja žena… nije ista osoba kakvu misliš da poznaješ“, nastavila je, gledajući oko sebe kao da očekuje da se pojavi iza ugla. „I ja više ne mogu da ćutim. Ne nakon onoga što sam vidjela.“
Osjetio sam kako mi grlo presušuje. „Šta pričaš?“ pitao sam, pokušavajući da održim miran ton, ali mi je glas drhtao.
Udahnula je duboko, kao da se sprema da presiječe čitav život na pola. „Tvoja žena ima dvostruki život“, rekla je tiho. „Ne onakav kakav misliš. Ne vara te. Nije ništa takvo. Ali… krije od tebe nešto što bi svako drugi već odavno podijelio sa partnerom.“
Nisam znao da li da se osjećam olakšano ili još zabrinutije. „Reci mi već jednom šta.“ Tada me je povukla ka fotelji i sjela ispred mene kao da vodi najteži razgovor u životu.
„Ona je bolesna“, izgovorila je, i ja sam osjetio kako mi se stomak steže. „I to već dugo.“ Kao da je neko isključio zvuk u sobi. Samo njen glas je dopirao do mene, mutan, dalek.
„Ne želi da te opterećuje. Ne želi da te gleda kako brineš. I zaklinjala me da ti ne smijem ništa reći.“
Oči su joj se napunile suzama. „Ali stanje joj se pogoršava. I ako ti sama uskoro ne kaže… moraće neko drugi.“
Sjeo sam, nemoćan. Ruke su mi drhtale. „O kakvoj bolesti pričaš?“ Približila se i spustila dlan na moje koljeno, ne zavodnički — nego ljudski, kao neko ko pokušava da ublaži udar koji slijedi.
„Autoimuni poremećaj. Dijagnostikovan prije godinu dana. Sve vrijeme se liječi u tajnosti. Ja sam jedina koja zna.“ Udahnula je slomljeno. „Zato često nestaje. Zato je sve napetija. Zato je toliko iscrpljena.“
Soba se zavrtjela oko mene. Nisam mogao da vjerujem. Toliko puta sam joj govorio da mi djeluje umorno, razdražljivo, odsutno… i ona bi se samo nasmijala i rekla da je sve u redu.
A ja sam joj vjerovao. „Zašto… zašto meni nije rekla?“ pitao sam, glasom koji više nisam prepoznavao.
Drugarica je samo odmahivala glavom. „Jer te voli više nego što misliš. I misli da ćeš se slomiti. Misli da nećeš moći podnijeti.“
Spustio sam lice u dlanove. Sve što sam osjećao bilo je bol pomiješana sa griznjom savjesti. Ona se sama borila protiv nečega ogromnog — a ja sam mislio da se udaljava od mene. „Ona se plaši da ćeš je ostaviti kad saznaš“, rekla je tiho.
Podigao sam pogled. „Ostaviti? Zbog bolesti?“ „Zbog nemoći“, odgovorila je. „Zbog straha da ćeš misliti da ne može biti partner kakav želiš. Da ti neće biti dovoljno.“
Tada sam ustao. Nisam mogao više da sjedim. Morao sam da je pronađem. Morao sam da je zagrlim. Morao sam da joj kažem da se nikada ne mora skrivati od mene. Drugarica je ustala za mnom, ali nije me pokušala zaustaviti. Samo je rekla:
„Sada znaš istinu. Uradi ono što bi pravi čovjek uradio.“ I ja sam to uradio. Istrčao sam iz kuće, spreman da se borim za nju — za nas — jači nego ikada prije.
