Put nazad iscrpio je Danijela Petrovića, ali uzbuđenje mu nije dozvoljavalo da osjeti umor. Tri mjeseca bez Sofije činila su se kao vječnost, i svaki dan je sebi obećavao da će nadoknaditi propušteno vrijeme. Dok je crni automobil prilazio porodičnom imanju, zamišljao je kako će mu potrčati u zagrljaj. U rukama je držao ogromnog plišanog medu kojeg je kupio samo da bi joj izmamio osmijeh.
“Gospodine, stigli smo,” rekao je tiho vozač Nikola dok su se kapije polako otvarale.
Vila je izgledala savršeno, možda čak i previše savršeno. Travnjak je bio podšišan do milimetra, prozori su blistali, ali nešto je nedostajalo. Nije bilo dječijeg smijeha, nije bilo razbacanih bojica po terasi. Tišina je bila neprirodna.
Danijel je ušao u kuću i odmah osjetio hladnoću koja nije imala veze sa klimom. Prostor je djelovao sterilno, kao luksuzni hotel, a ne dom u kojem odrasta dijete. Na zidu gdje je godinama stajala porodična fotografija sa njegovom pokojnom suprugom i Sofijom sada je visio veliki portret njegove nove supruge, Vanese, hladnog izraza lica.
“Marija?” povikao je.
Kućna pomoćnica se pojavila na hodniku, blijeda i uznemirena, kao da je očekivala njegov dolazak, ali ne i razgovor koji će uslijediti. “Napolju je,” šapnula je, izbjegavajući njegov pogled.
Danijel nije čekao objašnjenja. Izašao je kroz staklena vrata i potrčao prema vrtu, osjećajući kako mu srce lupa sve jače. Imao je loš predosjećaj koji nije mogao ignorisati.
I tada je ugledao prizor koji mu je zaledio krv. Sofija je vukla veliku vreću za smeće preko travnjaka, spotičući se pod njenom težinom, dok je Vanesa stajala nekoliko metara dalje sa čašom u ruci, posmatrajući sve bez trunke zabrinutosti.
“Tata!” Sofija je zaplakala kada ga je ugledala, spuštajući vreću i padajući na koljena. “Trudim se, obećavam da ću brže…”
Danijel ju je podigao u naručje i osjetio koliko je lagana postala. Njene ruke su ga stezale kao da se boji da će opet nestati.
“Ko ti je ovo uradio?” upitao je tiho, ali glas mu je drhtao od potisnutog bijesa.
Vanesa je spustila čašu i slegnula ramenima. “Učim je odgovornosti. Previše si je razmazio. Malo rada nikome ne škodi.”
Danijel je pogledao svoju kćerku, čije su ruke bile crvene i ispucale. Ovo nije bila lekcija o odgovornosti, već nešto mnogo dublje. U njenim očima vidio je strah.
“Koliko dugo ovo traje?” pitao je, ne skidajući pogled sa Sofije.
Marija, koja je stajala na terasi, konačno je skupila hrabrost da progovori. Rekla je da se situacija promijenila čim je Danijel otišao, da je Sofija dobijala sve više zadataka i sve manje topline. Glas joj je bio tih, ali odlučan.
Vanesa je pokušala da se opravda govoreći da je kuća velika i da svi moraju doprinositi. Međutim, ton kojim je to izgovorila nije bio ton brižne supruge, već nekoga ko želi kontrolu. Danijel je shvatio da je previdio znakove.
Te večeri je dugo razgovarao sa Sofijom u njenoj sobi, primjećujući da su njene igračke uredno posložene, kao da se nije smjela igrati. Rekla mu je da je Vanesa često govorila da mora biti “jača” i da ne plače. Rekla je i da joj je nedostajao tata više nego išta.
Danijel je osjetio krivicu koja ga je probola dublje od svega. Njegovi poslovni uspjesi odjednom su izgubili sjaj. Shvatio je da nijedan ugovor ne vrijedi više od osmijeha njegovog djeteta.
Sljedećeg jutra je pozvao advokata i započeo proces koji nije želio da vodi, ali je znao da mora. Nije pravio scenu, niti je podizao glas, ali je jasno stavio do znanja da će zaštititi svoju kćerku po svaku cijenu. Vanesa je pokušala da ga uvjeri da pretjeruje, ali njegove odluke su bile čvrste.
U danima koji su uslijedili, kuća je ponovo počela ličiti na dom. Igračke su se vratile u dnevni boravak, a Sofijin smijeh ponovo je odzvanjao hodnicima. Danijel je počeo raditi od kuće, skraćujući sastanke i odbijajući putovanja koja nisu bila neophodna.
Jednog popodneva, dok su sjedili u vrtu, Sofija je naslonila glavu na njegovo rame i rekla da je znala da će se vratiti. U njenim riječima nije bilo optužbe, samo povjerenje. To povjerenje mu je bilo najveća nagrada.
Danijel je tada obećao sebi da više nikada neće dozvoliti da posao bude važniji od porodice. Naučio je da uspjeh nema smisla ako ga nema s kim podijeliti. A vrt koji je nekada bio mjesto tuge postao je mjesto novih početaka.
Jer ponekad je potrebno vratiti se kući i vidjeti istinu vlastitim očima da bi shvatio šta je zaista vrijedno.
