Nikada neću zaboraviti onu noć.
Ne zbog kiše.
Ne zbog mraka na krovu zgrade.
Nego zbog glasa koji sam čula iz telefona žene koja je već bila pod zemljom.
U našoj zgradi svi su znali za Vesnu iz drugog sprata.
Ali niko nije pričao o njoj naglas.
Nakon što joj je sin nestao prije četiri godine, ljudi su počeli spuštati glas kad prolaze pored njenog stana. Kao da se nesreća može zalijepiti za čovjeka ako previše pita.
Mali Andrej imao je šest godina kad je nestao.
Bez traga.
Bez vriska.
Bez krvi.
Bez jedne jedine patike.
Samo je nestao tokom oluje.
Policija je dolazila danima.
Komšije su pretraživale podrume, haustore i kontejnere.
Ništa.
Poslije mjesec dana ljudi su prestali pričati o njemu.
Ali Vesna nije.
Svake noći u isto vrijeme penjala se na krov zgrade noseći praznu kantu. Stajala bi nekoliko minuta ispred starog crnog rezervoara za vodu koji niko nije koristio godinama jer je voda smrdjela na hrđu.
I onda bi sišla.
Bez riječi.
Četiri godine radila je isto.
Sve dok nije umrla.
Juče smo je sahranili.
Njen kovčeg bio je jezivo lagan, kao da je život iz nje nestao mnogo prije smrti. Na sahrani skoro niko nije plakao osim njene sestre koja je više gledala ko je došao nego sam kovčeg.
A ja?
Ja sam samo htjela zaboraviti cijelu priču.
Te noći nisam mogla spavati zbog sparine u stanu pa sam izašla na krov da prostrem veš. Zgrada je bila tiha. Negdje dole je plakalo dijete. Neki pas je lajao u daljini.
I tada je telefon zavibrirao.
Na ekranu je pisalo:
“Vesna 2B.”
Osjetila sam kako mi se stomak steže.
Buljila sam u ekran nekoliko sekundi pokušavajući ubijediti sebe da je neko drugi uzeo njen telefon.
Ali onda je stigla glasovna poruka.
Prsti su mi drhtali dok sam je otvarala.
Prvo se čuo samo šum.
Vjetar.
Teško disanje.
A onda…
njen glas.
“Komšinice…”
Telefon mi je skoro ispao iz ruke.
Bio je to Vesnin glas.
Ne neko sličan.
Ne šala.
Ona.
“Ako čuješ grebanje iz rezervoara… ne otvaraj ga.”
Poruka je stala.
Na krovu je zavladao muk.
A onda sam to čula.
Grebanje.
Tiho.
Sporo.
Ali dovoljno jasno da mi krv zaledi u venama.
Dolazilo je sa drugog kraja krova.
Od starog crnog rezervoara.
Pokušala sam uvjeriti sebe da je mačka. Ili pacov. Ili vjetar.
Ali onda opet.
Grebanje.
Brže.
Kao mali nokti po plastici.
Telefon je ponovo zavibrirao.
Nova poruka.
Ovog puta njen glas zvučao je mnogo gore.
Kao da govori sa zemljom u ustima.
“Ne idi gore sama.”
Osjetila sam kako mi se koža ježi.
Jer već JESAM bila sama.
Polako sam krenula prema rezervoaru.
Poklopac je bio vezan zahrđalom žicom koju nikada prije nisam vidjela. Vazduh je smrdio na vlagu, ustajalu vodu i nešto slatko pokvareno od čega mi se okrenuo želudac.
Tada sam pogledala pod.
I ukočila se.
Mali mokri otisci stopala.
Dječiji.
Sjajili su pod žutim svjetlom krova.
Vodili su pravo OD rezervoara.
I završavali tačno ispred mojih nogu.
Nije bilo tragova nazad.
Telefon je opet zavibrirao.
Ovog puta nisam ni dotakla ekran.
Poruka se sama pustila.
“Ako vidiš tragove… ne okreći se.”
Srce mi je lupalo toliko jako da sam jedva disala.
Jer sam u tom trenutku osjetila nešto iza sebe.
Nečiji dah.
Hladan.
Vlažan.
Tačno iza mog vrata.
A onda…
dječiji glas tiho je šapnuo moje ime.
Led mi je prošao kroz cijelo tijelo onog trenutka kada sam osjetila dah iza vrata, ali nisam se usudila okrenuti jer su mi Vesnine riječi još odzvanjale u glavi kao upozorenje koje dolazi prekasno. Mokri dječiji tragovi ispred mene polako su počeli blijediti kao da voda isparava direktno sa betona. Telefon mi je i dalje bio u ruci, hladan i mokar od znoja, a ekran je svijetlio njenim imenom kao da je još uvijek živa negdje u zgradi. U tom trenutku nisam znala da li više vjerujem vlastitim očima ili paničnom osjećaju u stomaku koji mi je govorio da bježim. Ali noge mi se nisu pomjerale ni centimetar.
Iza mene se opet začulo disanje, sporije i bliže nego prije, toliko jasno da sam mogla osjetiti vlagu na vratu. Oči su mi bile zakovane za rezervoar čiji se poklopac sada lagano pomjerao kao da neko iznutra pritiska plastiku veoma pažljivo. Grebanje je postalo brže, nervoznije, gotovo nestrpljivo, a ja sam shvatila da zvuk definitivno ne dolazi od životinje. Tada se kroz noć prolomio tihi dječiji glas koji je ponovo izgovorio moje ime, ali ovoga puta mnogo bliže mom uhu. Glas nije zvučao zlobno ni agresivno. Zvučao je tužno.
Naglo sam zatvorila oči pokušavajući skupiti hrabrost da se okrenem, ali prije nego što sam uspjela, telefon je ponovo zavibrirao. Nova poruka stigla je od Vesne i trajala je samo nekoliko sekundi. “Ne vjeruj mu ako traži da ga pustiš van”, prošaptala je promuklim glasom od kojeg mi se sledila krv u venama. Nakon toga čuo se neki tup udarac i poruka je prekinuta usred šuma. Podigla sam pogled prema rezervoaru i tada prvi put jasno vidjela nešto što se pomjera ispod poklopca. Nečiji mali prsti pojavili su se na ivici plastike pa nestali u istoj sekundi.
Srce mi je tuklo toliko jako da sam jedva disala dok sam pravila prvi korak unazad prema stepenicama. Ali tada sam začula glas iza sebe, veoma tih i slomljen, kao dijete koje pokušava ne zaplakati. “Molim te… hladno mi je.” U tom trenutku instinkt me natjerao da se okrenem i odmah sam poželjela da nisam. Ispred mene nije stajao nikakav duh ni čudovište kako sam očekivala od vlastitog straha. Stajao je dječak. Mokar. Mršav. Bos. I izgledao je tačno kao Andrej sa starih fotografija koje su godinama visile na Vesninom frižideru.
Od šoka sam napravila korak unazad i udarila leđima o zid krova dok me dječak nijemo gledao ogromnim tamnim očima. Njegova koža bila je blijeda gotovo plavičasta pod žutim svjetlom sijalice, a odjeća na njemu izgledala je kao da je godinama mokra. Ali najgore nisu bile njegove oči niti činjenica da dijete koje je nestalo prije četiri godine stoji ispred mene. Najgori je bio miris koji je dolazio zajedno s njim. Vlažan. Ustajao. Kao voda koja predugo stoji zatvorena. I tada sam shvatila odakle dolazi onaj slatkasti smrad oko rezervoara.
“Ti nisi stvaran”, prošaptala sam više sebi nego njemu dok mi se cijelo tijelo treslo. Dječak je spustio pogled kao da ga je ta rečenica povrijedila i polako pokazao prema rezervoaru iza sebe. “Mama nije htjela da ostanem sam”, rekao je jedva čujno. U tom trenutku sve u meni počelo je vrištati da pobjegnem, ali nešto u njegovom glasu bilo je toliko ljudsko i tužno da nisam mogla. Grebanje iz rezervoara je prestalo. Potpuno. A tišina koja je ostala bila je gora od svakog zvuka prije toga.
Telefon je opet zasvijetlio u mojoj ruci i nova poruka počela se sama reprodukovati bez da sam je dotakla. Vesnin glas sada je zvučao mnogo očajnije nego ranije, kao žena koja godinama nosi nešto preteško sama. “Nisam imala izbora”, rekla je kroz plač. “Mislili su da sam luda kad sam rekla da ga čujem noću.” Osjetila sam kako mi stomak tone dok su se riječi slagale u nešto što nisam željela razumjeti. Vesna nikada nije prestala dolaziti na krov jer je vjerovala da joj je sin još uvijek tamo. I možda je bila u pravu mnogo više nego što je iko htio priznati.
Dječak je tada napravio korak prema meni i voda je kapala sa njegovih stopala ostavljajući nove tragove po betonu. “Mama je rekla da ne smijem praviti buku”, rekao je tiho gledajući prema rezervoaru kao da se boji da ga neko čuje. Pitala sam ga gdje je bio sve ove godine, ali on nije odmah odgovorio. Umjesto toga samo je pokazao prema starom crnom spremniku za vodu. Osjetila sam kako mi se grlo steže jer sam počela naslućivati istinu koju nisam željela ni zamisliti. A onda je dječak izgovorio rečenicu zbog koje sam skoro prestala disati.
“On je još unutra.”
Led mi je prošao niz kičmu dok sam polako okretala glavu prema rezervoaru koji je sada stajao potpuno mirno pod slabim svjetlom krova. Nisam razumjela šta znači “on” niti zašto dječak zvuči kao da govori o nečemu čega se panično boji. Pokušala sam ponovo pogledati Andreja, ali u tom trenutku njega više nije bilo ispred mene. Samo mokri tragovi koji su vodili prema rezervoaru i nestajali kod poklopca. Srce mi je divlje tuklo dok sam pokušavala uvjeriti sebe da imam halucinacije od straha i nespavanja. Ali telefon je tada opet zazvonio i uništio svaku nadu da umišljam sve.
Ovoga puta nije bila glasovna poruka nego običan poziv sa Vesninog broja. Ruka mi je toliko drhtala da sam jedva pritisnula da se javim. Nekoliko sekundi čulo se samo teško disanje, a onda veoma tih muški glas koji nikada prije nisam čula. “Zašto si ga pustila da izađe?” rekao je hladno. Krv mi se sledila u venama dok sam pokušavala progovoriti, ali nijedna riječ nije izlazila iz mene. Glas je zatim dodao nešto mnogo gore. “Sad će i tebe pronaći.” I veza se prekinula.
U panici sam potrčala prema stepenicama krova, ali tada se iza mene prolomio glasan udarac plastike. Okrenula sam se taman na vrijeme da vidim kako poklopac rezervoara pada na beton uz jeziv zvuk koji je odjeknuo cijelom zgradom. Iz otvora je izlazio gust miris ustajale vode od kojeg mi se okrenuo želudac. Napravila sam još jedan korak nazad i tada ugledala nešto što pluta unutra pod mutnom vodom. Nešto bijelo. Malo. Ličilo je na dječiju pidžamu. A onda se to polako pomjerilo.
U tom trenutku sva svjetla na krovu su se ugasila odjednom i zgrada je potonula u potpuni mrak. Čula sam samo vlastito disanje i kapljice vode koje padaju negdje iza mene. Telefon mi je osvjetljavao put slabim ekranom dok sam panično tražila stepenice. A onda sam opet čula dječiji glas, ali ovaj put nije zvučao tužno. Zvučao je upozoravajuće. “Ne silazi dole”, šapnuo je negdje iz tame. I prije nego što sam stigla razumjeti zašto, čula sam kako se vrata krova polako otvaraju sama od sebe.
Neko je izlazio gore veoma sporo, korak po korak, dok je metalna ograda škripala pod težinom. Nisam vidjela lice u mraku, samo siluetu visoke osobe koja se približava rezervoaru bez ijedne riječi. Instinktivno sam se sakrila iza starih lavorâ za veš dok mi je srce tuklo toliko glasno da sam bila sigurna da će me čuti. Osoba je stala pored otvorenog spremnika i nekoliko sekundi samo nijemo gledala unutra. A onda sam čula glas koji sam odmah prepoznala. Bio je to domar naše zgrade.
“Opet si izašao”, rekao je hladno kao da razgovara sa nekim koga poznaje godinama. U tom trenutku osjetila sam kako mi cijelo tijelo utrne od straha jer sam shvatila da ovo nije prvi put da se nešto dešava na tom krovu. Domar je zatim izvadio nešto iz džepa i kleknuo pored rezervoara potpuno mirno. Iz mraka se začuo dječiji smijeh, tih i jezivo veseo, kao da dolazi iz same vode. Nisam mogla disati dok sam gledala čovjeka koji se ponaša kao da mu je sve ovo potpuno normalno. A onda je izgovorio rečenicu zbog koje sam skoro vrisnula.
“Majka ti je sad mrtva… nema više ko da te čuva.”
Telefon mi je ispao iz ruke i ekran je udario o beton uz glasan zvuk koji je odjeknuo krovom. Domar se naglo okrenuo prema meni i nekoliko sekundi samo smo gledali jedno drugo u mraku. Na njegovom licu nije bilo iznenađenja. Samo umor čovjeka koji predugo skriva nešto monstruozno. Tada sam shvatila da Vesna nije svake noći dolazila gore zbog ludila ili tuge. Dolazila je da provjeri da li je nešto još uvijek zatvoreno u tom rezervoaru. I očajnički je pokušavala da niko drugi nikada ne sazna istinu.
Domar je krenuo prema meni polako podižući ruke kao da pokušava smiriti preplašeno dijete. Govorio je da ne razumijem šta se zapravo desilo prije četiri godine i da nije sve onako kako ljudi misle. Ali iza njega sam tada opet ugledala dječaka kako stoji pored otvorenog spremnika potpuno tih i mokar. Samo što sada nije gledao mene. Gledao je domara. A izraz na njegovom licu više nije bio tužan. Bio je pun bijesa koji nijedno dijete ne bi smjelo imati u očima.
Vjetar je naglo zalupio vrata krova i domar se trgnuo taman dovoljno da dječak nestane iz mog vidokruga. Sljedeće što sam čula bio je strašan vrisak koji je presjekao noć i odzvanjao cijelom zgradom. Domar je pao na koljena držeći se za vrat kao da ga nešto vuče unazad prema rezervoaru. Nisam vidjela nikoga pored njega, ali mokri tragovi stopala počeli su se pojavljivati oko njegovog tijela jedan za drugim. On je panično pokušavao ustati dok je ponavljao da mu je žao i da nije htio da se desi nesreća. A ja sam tada konačno shvatila šta znači ono “on je još unutra”.
Kasnije su policija i hitna stigli na krov nakon što su komšije čule vrisku i buku. Domara su pronašli onesviještenog pored otvorenog rezervoara, potpuno izbezumljenog i sa ogrebotinama po rukama koje nikada nije znao objasniti. U vodi su pronašli stare dječije igračke, komade odjeće i nešto mnogo gore što je godinama bilo skriveno ispod mutne površine. Cijela zgrada narednih dana mirisala je na sredstva za čišćenje i vlagu dok su ljudi šaptali po hodnicima kao nekada kad je Andrej nestao. Ali sada niko više nije govorio da je Vesna bila luda. Jer ispalo je da je cijelo vrijeme govorila istinu.
Danas još uvijek ne mogu spavati kad pada kiša i kad telefon zazvoni usred noći. Ponekad mi se učini da na krovu opet čujem lagano grebanje i dječije korake koji nestanu prije nego skupim hrabrost da pogledam kroz prozor. Vesnin broj više nikada nije poslao poruku nakon te noći, ali ga nisam obrisala iz telefona. Ne zato što želim. Nego zato što me dio mene još uvijek panično strah da će jednog dana opet zazvoniti. A možda je najgore od svega to što nisam sigurna da se neću javiti.
Sada me iskreno zanima jedno nakon svega. Da ste vi na mom mjestu, biste li otvorili onaj rezervoar… ili biste pobjegli iste sekunde?
