Do prije nekoliko godina, sanjala sam kako hodam prema oltaru u bijeloj haljini, dok svi gledaju samo mene. Sudbina je imala drugačiji plan i nesreća mi je oduzela mogućnost da hodam. Ipak, nisam odustala od ljubavi. Na dan vjenčanja, sala je bila puna, muzika je svirala tiho, a ja sam sjedila u kolicima na početku prolaza.
Vidjela sam poglede – sažaljenje, nelagodu, pitanja bez odgovora. Najviše me je boljelo to što sam znala da ne mogu sama do oltara. Pogledala sam mladoženju, očekujući da neko gurne moja kolica ili da se ceremonija nekako „prilagodi“.
U tom trenutku, on je ustao sa svog mjesta, ali nije krenuo prema meni kao što sam mislila. Umjesto toga, uradio je nešto zbog čega je cijela sala zanijemila. Jer ono što je tada učinio nije promijenilo samo naše vjenčanje – već način na koji su svi u toj sali zauvijek gledali na ljubav.
U trenutku kada je ustao, sala je potpuno utihnula. Čula sam samo sopstveno disanje i lagano škrgutanje mojih kolica. Mislila sam da će prići da ih pogura, možda da mi šapne nešto umirujuće. Ali on je prošao pored mene i nastavio dalje prema oltaru.
Zatim se okrenuo prema svima i zamolio sve da sjednu. Njegov glas je bio miran, ali čvrst, kao da je unaprijed znao šta želi da uradi. Pogledao me je s osmijehom koji mi je dao snagu kakvu nisam osjećala godinama. Tada sam shvatila da ovo nije plan koji su drugi očekivali.
Polako je kleknuo ispred mene, na hladni pod crkve. U tom trenutku čula sam kako neko u sali tiho jeca. Mladoženja je rekao da ako ja ne mogu da hodam do oltara, onda oltar dolazi meni. Te riječi su mi zaledile suze na obrazima.
Zamolio je sveštenika da siđe s oltara i da obavi ceremoniju tamo gdje sam ja. Sveštenik je bez oklijevanja pristao, a gosti su se spontano pomjerili kako bi napravili krug oko nas. Crkva se pretvorila u prostor u kojem više nije bilo pravila, samo ljubav.
Dok smo izgovarali zavjete, nisam osjećala stid zbog kolica. Nisam osjećala ni slabost. Prvi put sam se osjećala potpuno viđeno, prihvaćeno i voljeno tačno takva kakva jesam. Njegova ruka u mojoj bila je čvrsta i sigurna.
Pogledala sam oko sebe i vidjela lica puna suza, osmijeha i nevjerice. Ljudi koji su došli sa znatiželjom sada su svjedočili nečemu što će pamtiti cijeli život. Više nije bilo šapata ni pogleda sažaljenja. Bilo je samo poštovanje.
Kada je rekao „uzimam“, izgovorio je to glasnije nego što je trebalo. Kao da želi da svi čuju da nema sumnje, nema rezerve, nema uslova. Taj trenutak je izbrisao sve moje strahove o budućnosti.
Na kraju ceremonije, umjesto aplauza, nastupila je tišina od nekoliko sekundi. Zatim su se svi digli na noge. Pljesak je bio snažan, dug i iskren. Ljudi su plakali bez srama.
Kasnije mi je jedna žena prišla i rekla da je cijeli život mislila da je ljubav kompromis. Tog dana je shvatila da je ljubav izbor. Njen glas je drhtao dok mi je to govorila. Nisam znala šta da kažem, samo sam je zagrlila.
Na slavlju nije bilo glamura kakav ljudi očekuju. Ali je bilo smijeha, muzike i topline. Moj muž me je okretao u kolicima kao da plešemo, i ja sam se smijala kao dijete. To je bio naš prvi ples.
Tokom večeri mi je priznao da je danima razmišljao kako da ukloni svaku moju sumnju. Rekao je da nikada nije želio da se osjećam kao teret ili izuzetak. Njegova ljubav nije bila hrabra tog dana — bila je dosljedna.
Ljudi su pričali o tom vjenčanju danima. Govorili su da nikada nisu vidjeli nešto slično. A ja sam znala da to nije bio spektakl, već istina izgovorena naglas. Ljubav koja ne traži da se mijenjaš.
Te večeri, dok smo ostali sami, pogledala sam svoja kolica i shvatila da me ona ne definišu. Ona su dio mog puta, ali ne i mog identiteta. Moj identitet je žena koja je voljena bez „ali“.
Ako me danas neko pita kako izgleda prava ljubav, ne govorim o riječima. Govorim o čovjeku koji je kleknuo, ne iz sažaljenja, već iz poštovanja. I koji je pred svima pokazao da ljubav ne čeka da neko stane — već stoji uz njega.
