Cijelog života sam se borio da svoju jedinicu Katu izvedem na pravi put, a kad je došao dan njene svadbe, mučila me samo jedna briga — nisam imao miraz. Nisam imao dukate ni zemlju, ništa što običaji traže. Imao sam samo Šaru, staru kravu koja nas je godinama hranila mlijekom.
Dok su se gosti okupljali, srce mi je lupalo kao nikad prije. Znao sam da se udaje za sina najbogatijeg gazde u selu, i osjećao sam se manji od svih. Ipak, poveo sam okićenu Šaru pred stotine ljudi, spreman na podsmijeh i sramotu.
Kad sam stao pred gazdu Ivana i ponudio mu jedino što imam na ovom svijetu, muzika je utihnula. Gosti su zanijemili, a ja sam čekao da se nasmije ili okrene glavu. Ali dok je Ivan ustajao sa svog mjesta, još nisam znao da će naredni trenutak promijeniti sve — i pokazati ko je zaista bogat…
Gazda Ivan je prišao polako, bez ijedne riječi. Pogledao je prvo mene, pa Šaru, pa okupljene goste. U sali se moglo čuti samo disanje ljudi. Osjećao sam kako mi se ruke tresu dok sam držao konopac.
Zatim je spustio ruku na kravinu glavu. Pomilovao ju je nježno, kao da razumije zašto je tu. Okrenuo se prema svima i duboko uzdahnuo.
Rekao je da ne pamti kada je posljednji put vidio ovakav dar. Rekao je da se miraz ne mjeri dukatima, nego srcem. Gosti su gledali u njega, zbunjeni, a ja sam stajao kao ukopan.
Ivan je tada podigao glas i rekao da ovakav otac zaslužuje poštovanje, a ne podsmijeh. Da se rijetko vidi čovjek koji je spreman dati posljednje što ima za sreću svog djeteta. Osjetio sam kako mi oči peku.
Prišao je mojoj kćerki i stavio joj ruku na rame. Rekao joj je da je bogata jer ima oca koji je voli. Ona je zaplakala, a ja sam jedva disao.
Onda je učinio nešto što niko nije očekivao. Rekao je da Šara ostaje kod mene. Da krava ne ide nigdje.
Umjesto toga, pozvao je sina i rekao mu da izvede mladu pred sve. Zatim je pred gostima objavio da će mladencima pokloniti novu kuću na rubu sela i komad zemlje. Ljudi su uzdahnuli u isti glas.
Noge su mi popustile. Morao sam da se uhvatim za stolicu. Nisam mogao vjerovati šta slušam.
Ivan je dodao da ne želi miraz od siromašnih ljudi. Rekao je da želi porodicu, a ne imanje. Muzikanti su spustili instrumente, a žene su počele da brišu suze.
Prišao mi je i zagrlio me. Nikada me niko bogat nije zagrlio. Šapnuo mi je da sam pravi otac.
Gosti su zapljeskali. Neko je povikao “Živjeli mladenci”. Muzika je ponovo krenula, ali sada drugačije.
Moja Kata je došla do mene i zagrlila me najjače što je mogla. Rekla mi je da joj nisam dao kravu — dao sam joj obraz. Te riječi su mi ostale urezane u srce.
Šara je mirno stajala sa strane, kao da zna da je učinila svoje. Pomazio sam je po vratu i zahvalio joj u sebi. Bila je dio našeg života više nego što iko može razumjeti.
Kasnije su mi ljudi prilazili i stiskali ruku. Govorili su da su se postidjeli svojih misli. Da su naučili lekciju.
Te večeri sam se vratio kući sa praznim rukama, ali punim srcem. Nisam izgubio ništa — dobio sam dostojanstvo.
A danas, kad me neko pita šta sam dao kćerki za svadbu, kažem samo jedno: dao sam joj sve što sam imao — i to je bilo dovoljno.
