Te noći, dok je kuća bila potpuno tiha – žena mog strica pokucala je u ponoć sređena kao da ide na crveni tepih – a ono što je izgovorila poslije toga moglo je uništiti cijelu našu porodicu.
Stajala je u prelijepoj bordo haljini, sa sjajem po koži kao da dolazi sa neke svečane gala večere. Nikada je nisam vidio tako dotjeranu, pogotovo ne u ovo vrijeme. Izgledala je prelijepo — ali i prestravljeno.
„Moramo razgovarati… nasamo“, rekla je odmah, glasom nižim nego inače. Pogled joj je skakao prema ulici, kao da se plaši da će je neko pratiti. U njenim očima vidio sam mješavinu panike i odlučnosti.
Pustio sam je u kuću i zaključao vrata. Sela je na kauč, ali ruke su joj drhtale kao da će svakog časa ispustiti kontrolu. „Ovo što ću ti reći… niko drugi ne smije znati“, šapnula je, jedva čujno.
Nisam stigao ni da je pitam šta se dešava — već se nagnula prema meni i izgovorila prve riječi koje su mi izbrisale tlo pod nogama. „On… nije čovjek za kog ga svi misle. I ako sada ćutim — svi ćemo završiti uništeni.“
Sjeo sam naspram nje, osjećajući da svaki njen pokret govori više od riječi. Haljina joj je bila savršena, ali pogled razbijen — kao da već godinama krije nešto što je upravo postalo preteško. Disala je kratko i nervozno, kao da se sprema za skok sa litice.
„Tvoj stric… vodi dvostruki život,“ počela je, gledajući u pod. Te četiri riječi toliko su me zaboljele da sam se ukopao u mjestu. Nisam znao da li da joj vjerujem ili da poričem sve, ali način na koji je drhtala govorio je da ne laže.
Izvadila je telefon i spustila ga na sto, ekran okrenut prema meni. Bile su tu poruke, brojevi, lokacije… dokazi koji su me ostavili bez daha.
„Mislila sam da samo mene vara,“ rekla je slomljeno. „A onda sam saznala… da je to tek početak.“
Progutao sam knedlu, nesposoban da izustim išta. „U šta si me uvukla?“ pitao sam tiho. A ona je tada podigla pogled — oči pune suza, ali i nečega mnogo dubljeg.
„On je umiješan u stvari koje nikada ne bi smjele izaći na vidjelo,“ rekla je. „Zbog toga sam morala doći tebi, jer ako se ovo sazna… svi ćemo biti u opasnosti.“ Te riječi su mi se zabile u stomak kao udarac.
Ispričala mi je kako je mjesecima pratila tragove, pokušavala da mu priđe, ali svaki put je nailazila na zid.
Ljudi su joj prijetili, brisali tragove, pravili od nje paranoika. A onda je shvatila da je, među svima, jedina osoba kojoj može vjerovati — ja.
„Zato sam došla večeras,“ rekla je polako. „Jer sutra… može biti kasno.“ U tom trenutku mi je bilo jasno da nije ušao u nešto obično — već u nešto puno opasnije.
Nježno je stavila svoju ruku preko moje, kao da traži oslonac, ne romantiku. „Ako mi ne pomogneš,“ nastavila je drhtavim glasom, „bojim se da se iz ovoga neću izvući živa.“
Srce mi je stalo na sekundu. Nisam znao šta da kažem — nisam mogao da vjerujem da jedna žena, tako sređena i smirena spolja, nosi ovakav haos u sebi. A onda je izgovorila rečenicu koja me je potpuno slomila:
„On ne zna da ja znam ko je njegova druga porodica — ali ti znaš tu osobu.“ Sve je stalo. Disanje, misli, vrijeme. Ono što je izgovorila poslije toga… promijenilo mi je život zauvijek.
