Tri sedmice njen sin je odbijao da ide školskim autobusom – a kad ga je tajno pratila, otkriće ju je ostavilo bez daha…
Desetogodišnji Itan je svakog jutra smišljao novi izgovor: autobus smrdi, sjedišta su tvrda, vozač je dosadan. Ali Lauri je bilo jasno da se iza toga krije nešto drugo.
Svaki put kad bi žuti autobus stao ispred kuće, Itanovo lice bi problijedjelo, a ruke bi mu se znojile.Jednog jutra, nakon još jedne svađe, Laura je odlučila da prestane nagađati. Pustila ga je da krene kao i obično – a ona je sela u auto i krišom krenula za autobusom.
Dok je pratila vozilo na sigurnoj udaljenosti, srce joj je tuklo sve brže.A ono što je vidjela nekoliko minuta kasnije slomilo joj je srce i natjeralo je da naglo zakoči nasred puta.
Autobus se zaustavio na raskrsnici, a Laura je lagano usporila i stala sa strane, pazeći da je niko ne primijeti. Vidjela je kako se vrata otvaraju i nekoliko djece ulazi, smijući se i gurkajući jedno drugo. Itan je stajao na stepeniku, oklijevao, a onda polako ušao.
U prvom trenutku sve je izgledalo normalno – dok nije čula glasno dobacivanje iz zadnjeg dijela autobusa. Grupa starijih dječaka počela je uzvikivati njegovo ime i rugati mu se.„Gdje ti je ručak, Itane? Opet ćeš gladovati!“ jedan od njih se nasmijao i oteo mu ranac. Drugi je počeo da ga gura niz prolaz.
Laura je stisnula volan, krv joj je ključala. Nije htjela da čeka ni sekundu. Izletjela je iz auta i potrčala ka autobusu dok su djeca u šoku zurila.Vozač je bio zatečen kada je Laura otvorila vrata i viknula: „Spustite mog sina odmah!“
Dječaci su zanijemili. Itan je stajao u prolazu, suze su mu se slivale niz obraze. Laura je prišla i zagrlila ga, a onda se okrenula prema vozaču: „Ovo se dešava svaki dan?“
Vozač je klimnuo, očito postiđen. „Pokušao sam da ih smirim, gospođo, ali oni opet počnu čim sjednem za volan.“Laura je disala duboko, pokušavajući da se smiri. „Ovo je gotovo. Sutra ću biti u kancelariji direktora škole.“
Sljedećeg jutra, stajala je pred direktorom i ispričala sve što se desilo. Donijela je i snimak sa svog telefona – sve je snimila dok je pratila autobus.
Direktor je odmah reagovao – dječaci su pozvani zajedno sa roditeljima, a škola je uvela nova pravila i nadzor u autobusima.
Nekoliko dana kasnije, Itan se prvi put bez straha popeo u autobus. Laura je stajala pored i gledala ga kako sjeda na svoje mjesto, a ovaj put niko mu se nije rugao.Popodne, kada se vratio kući, potrčao je ka njoj i rekao: „Mama, danas je bilo mirno. Hvala ti.“
Laura ga je zagrlila i osjetila kako joj se grlo steže. Znala je da ga nije mogla zaštititi od svakog problema u životu, ali danas je učinila nešto važno – pokazala mu da ne treba ćutati kad mu neko nanosi bol.
Te večeri, dok su zajedno večerali, Itan se smijao prvi put nakon dugo vremena, a Laura je znala da je taj osmijeh vrijedniji od svega.
