Njena mala dobrota pokrenula je veliku promjenu kod tog čovjeka

Radio sam na skeli preko puta njene kuće i bio najmlađi među radnicima, uvijek gladan i u tankom odijelu. Dok su drugi jeli kuvano i šalili se, ja sam ćutke grickao bajat hljeb. Ona me je posmatrala s prozora i svakog dana mi dobacivala pitu, govoreći da je greh da se mučim.

Baka Anđa je živjela od male penzije, u kući koja se raspadala, ali joj srce nije dalo mira. Odvajala je od svojih usta da bi meni umesila pitu, iako sam znao da joj nije lako. To je postao naš mali ritual i jedina topla stvar u danu.

Jednog jutra njena kapija je ostala zaključana. Čekao sam, pa opet čekao, ali se nije pojavila. Kada sam od komšija čuo da je hitno prebačena u bolnicu jer u kući nije imala ni drva, preskočio sam ogradu i zavirio kroz prozor.

Kada sam ugledao njen dom iznutra, noge su mi se odsjekle. Krov je bio pun rupa, zidovi vlažni i ispucali, a u ćošku je stajala mala peć, hladna i prazna. Nije bilo ni jednog jedinog komada drveta, ni trunke topline. Shvatio sam da je žena koja me je svakog dana hranila sama živjela u ledu.

Stajao sam tamo nekoliko minuta, potpuno nemoćan. U glavi su mi se vrtjele njene riječi, njen osmijeh dok mi pruža pitu, i način na koji je uvijek govorila da se ne brinem. Tada sam shvatio da je sve vrijeme brinula samo o meni. I da je cijenu te dobrote platila svojim zdravljem.

Vratio sam se na gradilište sa knedlom u grlu. Dok su se dizalice okretale, a mašine brujale, meni je u ušima odzvanjala tišina njene kuće. Gledao sam luksuzni kompleks koji smo gradili, mramor, staklo i čelik, i pitao se kakav je to svijet u kojem se takvo bogatstvo gradi dok neko smrzava u kući preko puta.

Prišao sam šefu bez razmišljanja. Ruke su mi drhtale, ali glas mi je bio mirniji nego ikada. Rekao sam mu gdje je baka Anđa, kako živi i zašto je završila u bolnici. Ispričao sam mu da je žena koja nema ništa hranila radnike na njegovom gradilištu.

Na gradilištu je nastao muk. Alat je stao, razgovori su se utišali, svi su gledali u mene. Šef me je prvo gledao ljutito, kao da sam mu potratio vrijeme, ali kako sam pričao, izraz mu se polako mijenjao. Na kraju nije rekao ni riječ.

Jedan po jedan, radnici su prilazili. Neko je skinuo rukavice, neko spustio kacigu. Počeli su da pitaju gdje živi, kako se zove, šta joj treba. U tom trenutku sam shvatio da nisam sam i da njena dobrota nije dotakla samo mene.

Istog dana, gradilište je stalo ranije nego ikada. Kamion je natovaren drvima, drugi sa starim ali ispravnim namještajem, treći sa hranom. Ljudi koji su do juče žurili kući sada su pitali šta još mogu da pomognu. Neko je donio ćebad, neko peć, neko samo tišinu i poštovanje.

Otišli smo zajedno do njene kuće. Dok smo radili, niko se nije smijao, niko se nije žalio. Popravljen je krov, zatvorene rupe, unesena drva i toplina. Kuća koja je juče bila ruina, počela je da liči na dom.

Sutradan smo otišli u bolnicu. Baka Anđa je ležala blijeda, slaba, ali pri svijesti. Kada me je ugledala, oči su joj se napunile suzama, misleći da sam došao po još jednu pitu. Nisam mogao da izgovorim ni riječ.

Rekao sam joj da se više ne brine, da sada mi brinemo o njoj. Držao sam je za ruku i prvi put vidio koliko je krhka. Tiho je rekla da joj je drago što nisam gladan. Ta rečenica me je slomila više nego sve prije.

Nakon izlaska iz bolnice, vratila se u kuću koja više nije bila hladna. Komšije su počele da svraćaju, da pitaju treba li nešto. Ljudi koji su godinama prolazili pored nje sada su je gledali drugim očima. Dobrota se vratila tamo gdje je i počela.

Ja sam nastavio da radim, ali više nisam bio isti. Svaki put kada bih jeo topli obrok, sjetio bih se nje. Naučila me je lekciju koju nijedna škola ne uči – da čovjek vrijedi onoliko koliko je spreman da da, a ne koliko ima.

Vremenom, baka Anđa je postala baka cijelog kraja. Djeca su joj dolazila, ljudi su joj donosili kolače, drva, pažnju. A ona je i dalje, po navici, pokušavala da gurne nešto u ruke svakome ko dođe. Kao da ne zna drugačije.

Jednog dana mi je rekla da je sretna. Ne zbog kuće, ne zbog pomoći, nego zato što je njena pita nahranila nečije srce, a ne samo stomak. Tada sam shvatio da je cijela lavina krenula od jednog malog, tihog čina.

Danas, svaki put kada prođem pored njene kuće, pogledam u prozor. I znam da ponekad nije potrebna snaga, novac ili moć da se promijeni nečiji život. Dovoljno je samo srce koje ne zna da okrene glavu.