Njene riječi natjerale su direktora da promijeni pravila škole

„Gledajte, stigao je robotski dječak!“Podsmijeh se prolomio dvorištem prestižne londonske škole St. James.Leo, dvanaestogodišnjak, hodao je pognute glave, ruksak čvrsto stisnut u rukama.

Svaki njegov korak pratio je tihi metalni klik proteze. Njegov skupi uniformu nije mogao sakriti njegovu hromost – niti bol u očima.

„Utrkuj se s nama, robotu!“ dobacio je jedan dječak. „Oh, zaboravio sam – ti ne možeš ni prvi korak da napraviš!“Djeca su se smijala. Leo je spustio pogled, želeći da nestane.

I tada se začuo novi glas. Jasan, smiren i hrabar.„Ostavite ga na miru.“Svi su se okrenuli. Ispred njih stajala je djevojčica tamne kože, urednih pletenica i prevelikih cipela. Maya, nova učenica.

„Ko si ti, njegova dadilja?“ podsmijavali su se. „Ne,“ odgovorila je i stala kraj Lea. „Njegova sam prijateljica.“Dvorište je utihnulo. Leo je osjetio kako mu srce lupa – niko mu nikada nije rekao tu riječ u školi.

Ali onda su se dječaci ponovo nasmijali i jedan ga je gurnuo. Leo je skoro pao, ali ga je Maya uhvatila i podigla. „Pipnite ga još jednom i vidjet ćete,“ rekla je oštro.I tog trenutka, Leo je shvatio da se njegov život upravo promijenio…

Jedan od dječaka je zakoračio prema Maji, ali ona se nije pomjerila. „Rekla sam – ostavite ga,“ ponovila je, glasom koji je odjeknuo dvorištem.Učitelj fizičkog, koji je upravo izlazio iz sale, primijetio je scenu i prišao. „Šta se ovdje dešava?“

Maya je stala ispred Lea. „Guraju ga i ismijavaju jer ima protezu,“ rekla je hrabro.Leo je očekivao da će učitelj, kao i uvijek, samo opomenuti djecu i pustiti ih. Ali ovaj put nije bilo tako. Učitelj ih je sve poveo direktno kod direktora.

Sat kasnije, Leo je sjedio pored Maje u kancelariji dok su direktor i nastavnici razgovarali sa njihovim roditeljima.

„Vaše ponašanje je neprihvatljivo,“ rekao je direktor roditeljima nasilnika. „St. James neće tolerisati ovakvo maltretiranje.“

Thomas Thompson, Leoov otac, bio je prisutan. Pogledao je Maju i zahvalio joj. „Duguje vam moja porodica,“ rekao je tiho.Maja se samo nasmiješila. „Leo je moj prijatelj. Prijatelji štite jedni druge.“

Od tog dana, dvorište je bilo drugačije. Niko više nije zvao Lea „robotom“. Djeca su ga počela pozdravljati, a neki su se čak izvinili.Leo i Maja su postali nerazdvojni – zajedno su učili, igrali se i sjedili za istim stolom.

Mjesecima kasnije, na školskom takmičenju iz nauke, Leo je sa ponosom prezentovao svoj projekat – robot koji pomaže djeci sa invaliditetom da se lakše kreću. A pored njega, sa najvećim aplauzom, stajala je Maja.

Za Lea, to nije bio samo projekat – bio je to dokaz da je pronašao prijateljicu i hrabrost da bude ono što jeste.