Od rane zore sam mijesila česnicu, motala sarmu i slagala sto, vjerujući da će sin i snaha stići iz grada. U podne je zazvonio telefon i kratko sam čula da idu na Kopaonik jer je gužva. Spustila sam slušalicu i u kući je ostala samo tišina.
Nisam plakala, samo sam počela da pakujem hranu u korpe, od supe do pečenja, kao da me nešto vodilo. Znala sam tačno gdje idem — do trošne kuće na kraju ulice gdje samohrana majka Nataša živi sa troje djece. Srce mi je bilo teško, ali koraci laki.
Kad sam pokucala i rekla “Hristos se rodi”, djeca su me gledala kao da sam im donijela čudo. Izvadila sam česnicu, a njihove oči su se širile od nevjerice. Tada još nisam znala da će ono što će se desiti narednih minuta promijeniti moj pogled na porodicu zauvijek…
Djeca su prvo stajala ukočeno, kao da se plaše da je sve san, a onda je najmlađi polako prišao stolu i dotakao toplu koru hljeba, kao da provjerava da li je stvarna. Nataša je rukama prekrila usta, ne znajući šta da kaže, dok su joj oči bile pune suza koje su klizile niz obraze. Ja sam samo tiho govorila da sjednu i da jedu, jer se praznik ne čeka, nego dijeli.
Kad smo sjeli zajedno, kuhinja se napunila zvucima kašika i tihim smijehom. Djeca su jela polako, kao da žele da svaki zalogaj traje duže, a ja sam gledala njihove obraze kako se rumene od topline. U tom trenutku sam shvatila da glad nije samo u stomaku, nego i u srcu.
Izvadila sam česnicu i prekrstila se, pa smo je lomili kao prava porodica, iako se prije toga nismo ni poznavali kako treba. Komadi su kružili od ruke do ruke, a uzbuđenje je raslo dok smo tražili dukat. Kada je mali Marko uzviknuo da ga je pronašao, soba je eksplodirala od radosti.
Nataša je kleknula pored njega i zagrlila ga tako snažno da su oboje zaplakali. Govorila je da se čuda dešavaju samo dobrim ljudima, a ja sam osjećala kako mi se grlo steže. Nisam mogla da izustim ništa osim da je Bog svuda gdje ima ljubavi.
Sjeli smo ponovo za sto, a djeca su mi pričala o školi, o snovima i o tome šta bi voljela da postanu kad porastu. Ja sam slušala svaku riječ kao da slušam vlastitu unučad. Srce mi je bilo puno na način koji nisam osjetila godinama.
Kasnije sam im podijelila poklone koje sam spremila za svoje, male rukavice i slatkiše koje sam čuvala za posebnu priliku. Njihove oči su sijale kao da su dobili cijeli svijet. U tom trenutku sam znala da ništa od toga nije slučajno.
Kad sam se spremala da krenem, djeca su me držala za kaput i molila da ostanem još malo. Nataša mi je tiho rekla da im niko nikada nije donio Božić u kuću. Zagrlila sam ih sve redom, pokušavajući da sakrijem suze.
Vratila sam se u svoju praznu kuću, ali više nije bila hladna kao ranije. Stol je bio prazan, ali duša puna. Sjela sam kraj prozora i gledala snijeg kako tiho pada.
Telefon se nije oglasio cijelo veče. Sin nije poslao ni poruku. Ali ja sam tog dana dobila više nego što sam očekivala.
U danima koji su slijedili, Natašina djeca su dolazila kod mene poslije škole. Donosili su crteže, pomagali oko drva i zvali me bako. Moja kuća je ponovo imala smijeh.
Počela sam im kuhati svaki vikend, a oni su mi pričali sve svoje tajne. Osjećala sam se ponovo potrebnom. To je dar koji se ne može kupiti.
Shvatila sam da krv nije uvijek garancija ljubavi. Ponekad su pravi odnosi oni koje izgradiš dobrotom. I da je porodica tamo gdje te čekaju otvorena vrata.
Moji sinovi su nastavili svoj život, a ja sam pronašla novi smisao u malim rukama koje su me grlile. Nisam im zamjerila. Samo sam naučila lekciju.
Tog Božića sam izgubila očekivanja, ali sam dobila zahvalnost. Izgubila sam planove, ali sam pronašla svrhu. I to je najveći poklon koji jedna majka može dobiti.
