Bio je to sumrak u malom naselju na periferiji grada. Nebo se već gasilo u narandžastim tonovima kada je Nina, sedmogodišnja djevojčica, utrčala u kuću s poderanom haljinicom i licem prekrivenim suzama. Majka, Jelena, bacila je kuhaču iz ruku i potrčala prema njoj. „Šta se desilo, dušo?“ pitala je, dok joj je skidala prašinu s kose.
Nina je samo šapnula, glasom koji je jedva izlazio iz grla: „Obećao je da me neće povrijediti…“ Te riječi bile su dovoljne da Jelena osjeti kako joj krv nestaje iz obraza. Bez oklijevanja ju je podigla u naručje i odvezla u bolnicu, pokušavajući da smiri dijete koje je drhtalo cijelim tijelom.
Dok su doktori pregledali Ninu, Jelena je sjedila ispred ordinacije, stisnutih pesnica, ne znajući da li da moli Boga ili da viče. U hodniku su prolazile sestre, šaputale nešto i skretale pogled. Nakon sat vremena, doktor je izašao, ozbiljnog lica, i rekao: „Moramo obavijestiti policiju.“
Te noći, patrola je stigla do njihove kuće, zajedno s jedinicom K9. Policijski pas, obučen za traganje, dobio je zadatak da prati miris Nininog ruksaka koji je ostao kod kapije. Niko nije znao da će ih odvesti tamo gdje se niko nije usudio ni da pogleda.Pas je zalajao, zagrabio šapom po zemlji i počeo kopati iza starog štaglja. Kada su policajci razgrnuli zemlju, ugledali su nešto što im je ledilo krv u žilama – a jedan od njih samo je izustio:
„Bože… ne može biti.“
Noć je već pala kada su svjetla patrolnih vozila obasjala imanje iza stare štale. Policijski pas nije prestajao da laje, a zemlja je bila svježe prekopana. Inspektor Radović kleknuo je pored mjesta koje je pas označio i šapatom rekao: „Kopajte pažljivo.“
Kada su makli prvi sloj zemlje, pronašli su nešto što niko nije očekivao – dječju igračku. Stari plišani meda, prljav i poderan. Ispod njega – komadi odjeće, sitni, dječji, uredno složeni. Policajci su se pogledali, a Jelena, koja je stajala nekoliko metara dalje, osjetila je kako joj se srce steže. „To je Ninina igračka,“ prošaptala je. „Ali… ona ju je izgubila prije nekoliko mjeseci.“
Inspektor se uspravio, uzeo radio i naredio da se pretraži cijelo imanje. Pas je i dalje njuškao, kretao se ka staroj šupi, gdje su vrata bila zaključana teškim lancem. Kada su ih razvalili, iznutra je zapahnuo ustajali zrak, i svi su zastali. Na prašnjavom stolu bile su razbacane fotografije djece, crteži, i nešto što je ličilo na dnevnik.
Radović je otvorio jednu stranicu. Rukopis je bio uredan, ali sadržaj — jeziv:
“Djeca vjeruju svakome ko se nasmiješi. Niko ih ne pita gdje idu.”
U tom trenutku, iz tame šupe začuo se tihi šum, kao da je neko pomjerio dasku. Policajac je podigao lampu i viknuo: „Stoj!“ Na trenutak se pojavila sjenka — muškarac srednjih godina, neobrijan, s ožiljkom preko lica, u radnom odijelu.
„Ruke uvis!“ vikao je inspektor.
Ali čovjek se nije opirao. Samo je stajao, gledao ih hladno i rekao: „Znate li vi koliko sam im pomogao?“
Uhapsili su ga odmah. Njegovo ime bilo je Milan Petrović — komšija koji je, prema riječima Jelene, često donosio Nini čokoladice i igračke. Svi su mislili da je dobronamjeran. Nikada niko nije posumnjao.
Dok su ga odvodili, pogledao je Jelenu i rekao: „Nisam joj ništa uradio. Samo sam je pazio… jer me podsjećala na moju.“
„Na tvoju?“ upitao je inspektor.
„Na moju kćerku,“ odgovorio je hladno. „Nestala je prije dvadeset godina. I niko nije tražio nju.“
Istraga je trajala mjesecima. Policija je otkrila da je Milan godinama sakupljao predmete djece koja su nestajala u okolnim mjestima. Nije ih povrijedio — barem ne fizički. Ali je imao potrebu da „zamijeni“ ono što je izgubio. U šupi su pronađeni dnevnici u kojima je opisivao kako se „igra s njima“ u mašti, i kako čeka trenutak da „ponovo bude otac“.
Nina je, srećom, bila spašena prije nego što se nešto dogodilo. Kasnije je rekla: „Rekao mi je da ne plačem, da će mi pokazati igračke. Obećao je da me neće povrijediti.“
Dokazi su bili dovoljni. Milan je osuđen na doživotnu kaznu zbog otmica i prikrivanja nestalih tragova. Ali Jelena nije mogla da spava noćima. Kad god bi zatvorila oči, vidjela bi onog plišanog medu u zemlji.
Jedne večeri, dok je Nina spavala, Jelena je otišla do prozora i pogledala prema šupi koja je sada bila ograđena žutom trakom. U tišini, kroz suze, šapnula je: „Završeno je. Nikada više nećeš moći da dotakneš nijedno dijete.“
Nina je godinama kasnije odrasla u hrabru, vedru djevojku. Postala je policijska inspektorka, baš kao čovjek koji ju je spasio. Na svom stolu držala je staru fotografiju sebe i plišanog mede koji je očišćen i sašiven. Svakog 12. novembra, odlazila je do majke i donosila joj buket bijelih ruža.„Mama,“ govorila bi, „obećao je da me neće povrijediti. I nije — jer me ti nikada nisi pustila.“
Noć je već pala kada su svjetla patrolnih vozila obasjala imanje iza stare štale. Policijski pas nije prestajao da laje, a zemlja je bila svježe prekopana. Inspektor Radović kleknuo je pored mjesta koje je pas označio i šapatom rekao: „Kopajte pažljivo.“
Kada su makli prvi sloj zemlje, pronašli su nešto što niko nije očekivao – dječju igračku. Stari plišani meda, prljav i poderan. Ispod njega – komadi odjeće, sitni, dječji, uredno složeni. Policajci su se pogledali, a Jelena, koja je stajala nekoliko metara dalje, osjetila je kako joj se srce steže. „To je Ninina igračka,“ prošaptala je. „Ali… ona ju je izgubila prije nekoliko mjeseci.“
Inspektor se uspravio, uzeo radio i naredio da se pretraži cijelo imanje. Pas je i dalje njuškao, kretao se ka staroj šupi, gdje su vrata bila zaključana teškim lancem. Kada su ih razvalili, iznutra je zapahnuo ustajali zrak, i svi su zastali. Na prašnjavom stolu bile su razbacane fotografije djece, crteži, i nešto što je ličilo na dnevnik.Radović je otvorio jednu stranicu. Rukopis je bio uredan, ali sadržaj — jeziv:
“Djeca vjeruju svakome ko se nasmiješi. Niko ih ne pita gdje idu.”
U tom trenutku, iz tame šupe začuo se tihi šum, kao da je neko pomjerio dasku. Policajac je podigao lampu i viknuo: „Stoj!“ Na trenutak se pojavila sjenka — muškarac srednjih godina, neobrijan, s ožiljkom preko lica, u radnom odijelu.
„Ruke uvis!“ vikao je inspektor.
Ali čovjek se nije opirao. Samo je stajao, gledao ih hladno i rekao: „Znate li vi koliko sam im pomogao?“
Uhapsili su ga odmah. Njegovo ime bilo je Milan Petrović — komšija koji je, prema riječima Jelene, često donosio Nini čokoladice i igračke. Svi su mislili da je dobronamjeran. Nikada niko nije posumnjao.
Dok su ga odvodili, pogledao je Jelenu i rekao: „Nisam joj ništa uradio. Samo sam je pazio… jer me podsjećala na moju.“
„Na tvoju?“ upitao je inspektor.
„Na moju kćerku,“ odgovorio je hladno. „Nestala je prije dvadeset godina. I niko nije tražio nju.“
Istraga je trajala mjesecima. Policija je otkrila da je Milan godinama sakupljao predmete djece koja su nestajala u okolnim mjestima. Nije ih povrijedio — barem ne fizički. Ali je imao potrebu da „zamijeni“ ono što je izgubio. U šupi su pronađeni dnevnici u kojima je opisivao kako se „igra s njima“ u mašti, i kako čeka trenutak da „ponovo bude otac“.
Nina je, srećom, bila spašena prije nego što se nešto dogodilo. Kasnije je rekla: „Rekao mi je da ne plačem, da će mi pokazati igračke. Obećao je da me neće povrijediti.“
Dokazi su bili dovoljni. Milan je osuđen na doživotnu kaznu zbog otmica i prikrivanja nestalih tragova. Ali Jelena nije mogla da spava noćima. Kad god bi zatvorila oči, vidjela bi onog plišanog medu u zemlji.
Jedne večeri, dok je Nina spavala, Jelena je otišla do prozora i pogledala prema šupi koja je sada bila ograđena žutom trakom. U tišini, kroz suze, šapnula je: „Završeno je. Nikada više nećeš moći da dotakneš nijedno dijete.“
Nina je godinama kasnije odrasla u hrabru, vedru djevojku. Postala je policijska inspektorka, baš kao čovjek koji ju je spasio. Na svom stolu držala je staru fotografiju sebe i plišanog mede koji je očišćen i sašiven. Svakog 12. novembra, odlazila je do majke i donosila joj buket bijelih ruža. „Mama,“ govorila bi, „obećao je da me neće povrijediti. I nije — jer me ti nikada nisi pustila.“
