Mjesec dana kasnije sjedili smo u avionu na putu prema tom snu. Mike nije mogao sakriti uzbuđenje. Nosom je bio priljubljen uz prozor, mahao je osoblju na pisti i postavljao stjuardesama bezbroj pitanja o avionu i letu. Nakon mnogo mjeseci prvi put nije izgledao kao dijete koje vodi najtežu bitku svog života, već kao običan osmogodišnjak koji jedva čeka novu avanturu.
Moja supruga me tiho uhvatila za ruku. Nismo ništa govorili jer smo oboje osjećali da bi nam i najmanja riječ izmamila suze. Samo smo gledali sina i pokušavali zapamtiti svaki njegov osmijeh. Taj trenutak vrijedio nam je više od svega što smo imali.
Negdje na polovini leta začuo se glas pilota preko razglasa. Pomislio sam da će najaviti vremenske prilike ili početak spuštanja. Umjesto toga rekao je: „Mike, naš posebni putniče na sjedištu 12A, nadam se da uživaš u letu.“ Cijela kabina je utihnula, a Mike je zbunjeno pogledao oko sebe. Zatim je pilot nastavio: „Ali prije nego što sletimo… postoji jedna stvar o ovom putovanju koju ni ti ni tvoji roditelji uopšte ne znate.“ U tom trenutku svi pogledi u avionu bili su usmjereni prema nama, a srce mi je počelo lupati kao nikada prije.
U avionu je zavladala potpuna tišina. Mike je zbunjeno pogledao prema meni, pa prema svojoj mami, kao da traži odgovor koji ni mi nismo imali. Putnici su prestali razgovarati, a čak su i stjuardese zastale u prolazu. Pilot je napravio kratku pauzu prije nego što je nastavio govoriti.
„Mike“, rekao je toplim glasom, „ovo putovanje nije završava onako kako misliš. Nekoliko ljudi vrijedno je radilo sedmicama kako bi te dočekalo jedno posebno iznenađenje.“ Osjetio sam kako mi supruga još jače steže ruku. Ni jedno od nas nije imalo predstavu o čemu govori.
Pilot je objasnio da su članovi posade, organizacija koja je ispunila Mikeovu želju i nekoliko zaposlenih u Disneylandu zajedno pripremili nešto što nije bilo dio prvobitnog plana. Rekao je da je cijela priča ostala tajna upravo zato da bi iznenađenje bilo potpuno.
Mike je sjedio širom otvorenih očiju. Osmijeh mu je polako rastao na licu dok je pažljivo slušao svaku riječ. U njegovim očima prvi put nakon mnogo mjeseci nije bilo straha, nego samo dječije radoznalosti.
Pilot je zatim rekao da će po slijetanju avion dočekati posebno vozilo koje će Mikea odvesti direktno do aerodromskog izlaza, gdje ga čeka privatni prevoz. Ali to nije bilo ono glavno.
„Disneyland će danas otvoriti jednu od svojih omiljenih atrakcija ranije samo za tebe i tvoju porodicu“, rekao je. „Prije nego što park primi prve posjetioce, ti ćeš imati priliku da ga doživiš na način koji većina ljudi nikada ne doživi.“
Po kabini se prolomio aplauz. Nekoliko putnika obrisalo je suze, a jedna stjuardesa diskretno je spustila maramicu mojoj supruzi u krilo. Mike je samo tiho šapnuo: „Stvarno?“
Pilot se nasmijao preko razglasa. Rekao je da to nije sve i da ga po dolasku čekaju omiljeni likovi koji već znaju njegovo ime. Objasnio je da su pročitali njegovu priču i da jedva čekaju upoznati dječaka koji se toliko hrabro borio.
Moja supruga više nije mogla zadržavati suze. Mjesecima smo gledali kako naše dijete prolazi kroz bol, umor i neizvjesnost. Prvi put nakon dugo vremena plakali smo zbog nečega lijepog.
Jedan stariji gospodin nekoliko redova iza nas ustao je i zamolio stjuardesu za riječ. Prišao je Mikeu i rekao da je i sam nekada pobijedio tešku bolest kao dječak. Skinuo je malu značku koju je godinama nosio na jakni i poklonio je Mikeu uz riječi da hrabrost uvijek ostavlja trag.
Nakon toga počeli su prilaziti i drugi putnici. Neko je ostavio plišanog medu, neko bojanke za put, a jedna djevojčica poklonila je Mikeu narukvicu prijateljstva koju je sama napravila. U samo nekoliko minuta cijeli avion postao je jedna velika porodica.
Kada smo sletjeli, kroz prozor smo ugledali vozilo ukrašeno šarenim balonima. Na njemu je velikim slovima pisalo: „Dobro došao, Mike!“ Moj sin je toliko snažno zagrlio svoju majku da je jedva mogao govoriti.
Na izlazu iz aerodroma čekali su nas zaposleni iz organizacije koja je ispunila njegovu želju. Dočekali su ga aplauzom i crvenim tepihom koji je bio postavljen samo za njega. Mike je nesigurno hodao njime, ne vjerujući da se sve to zaista događa.
Kada smo stigli do Disneylanda, kapije su se otvorile mnogo prije dolaska ostalih posjetilaca. Omiljeni likovi iz crtanih filmova izašli su da ga dočekaju, zagrlili ga i poveli u obilazak parka. Tog jutra nije bilo čekanja u redovima niti gužve – sve je bilo posvećeno njemu.
Posmatrao sam sina kako se smije, trči i maše ljudima oko sebe. Na nekoliko sati zaboravio je bolnicu, lijekove i beskrajne preglede. Gledao sam dijete koje je ponovo bilo samo dijete.
Kasnije tog dana sjeli smo zajedno da odmorimo. Mike me pogledao i rekao da je ovo najbolji dan njegovog života. Nisam mogao odgovoriti jer su mi riječi zastale u grlu.
Prije povratka kući pilot nam je poslao kratko pismo preko organizatora. Napisao je da je cijela posada osjećala čast što je mogla biti mali dio Mikeove priče i da će njegov osmijeh pamtiti mnogo duže od bilo kojeg leta koji su ikada obavili.
To putovanje nije promijenilo dijagnozu niti je uklonilo sve izazove koji su nas čekali. Ali nam je vratilo nešto što smo skoro izgubili – nadu, radost i uspomenu koju bolest nikada neće moći izbrisati.
I danas, kada pogledam fotografije iz tog dana, ne sjećam se prvenstveno bolnice ni straha. Sjećam se aviona koji je utihnuo zbog jednog dječaka, pilota koji je odlučio učiniti više nego što je morao i stotina nepoznatih ljudi koji su pokazali da čak i u najtežim trenucima dobrota može ispuniti najveće želje. To je bio poklon koji će naša porodica nositi u srcu zauvijek.
