Nije znala da je neko posmatra. S druge strane imanja, iza zamračenog prozora radne sobe, Ksavier je stajao potpuno nepomično. Nije zvao obezbjeđenje. Nije podizao uzbunu. Nije pokušao da je zaustavi. Samo je mirno posmatrao kako nestaje u mraku i na njegovom licu pojavio se neobičan osmijeh.
Jana je trčala gotovo cijelu noć. Nije se usuđivala okrenuti iza sebe. U glavi je već imala plan gdje će otići čim napusti grad. Postojala je samo jedna osoba kojoj je vjerovala dovoljno da joj zatraži pomoć. Jedna osoba za koju je bila sigurna da je može sakriti. Upravo zato nije primijetila da je Ksavier ostao tako miran kada je pobjegla.
Jer on je već znao gdje ide.
I ne samo to.
Iz nekog razloga djelovao je kao čovjek koji je upravo dobio ono što je želio.
Jana nije stala sve dok svitanje nije počelo bojiti horizont. Noge su je boljele, pluća gorjela, ali nije smjela usporiti. U glavi je imala samo jednu adresu. Jedno mjesto za koje je vjerovala da Ksavier nikada neće posumnjati.
Bila je to kuća njene stare prijateljice Maje.
Osobe koju nije vidjela skoro dvije godine.
Ali kojoj je nekada vjerovala više nego ikome.
Kada je konačno stigla, ruke su joj se tresle dok je kucala na vrata.
Maja je otvorila gotovo odmah.
Na njenom licu pojavilo se iznenađenje.
A zatim zabrinutost.
Bez mnogo pitanja pustila je Janu unutra.
Tek kada su se vrata zatvorila, Jana je osjetila prvi tračak sigurnosti. Ispričala je samo dio priče, dovoljno da objasni zašto se pojavila usred noći. Maja ju je saslušala i odmah ponudila gostinsku sobu. Nakon svega što je prošla, taj mali gest djelovao je kao spas.
Ali dok je Jana pokušavala zaspati, nešto nije davalo mira.
Nije mogla prestati razmišljati o Ksavieru.
O njegovoj smirenosti.
O činjenici da je nije pokušao zaustaviti.
Sve je djelovalo pogrešno.
Previše lako.
Sljedećeg jutra probudila se nakon samo nekoliko sati sna. Dok je silazila niz stepenice, začula je Majin glas iz kuhinje. Nije obraćala pažnju na razgovor sve dok nije čula jedno ime.
Ksavier.
Istog trenutka se ukočila.
Srce joj je počelo lupati.
Instinktivno se zaustavila.
I ostala sakrivena iza zida.
Maja je razgovarala telefonom.
Glas joj je bio tih.
Ali dovoljno jasan.
“Da, stigla je.”
Jana je osjetila kako joj se stomak steže.
Nije željela vjerovati onome što čuje.
Ali razgovor se nastavio.
“Ne sumnja ni na šta.”
Svaka riječ bila je poput udarca.
Odjednom je sve počelo imati smisla.
Ksavier ju je pustio da pobjegne.
Jer je znao gdje će otići.
I znao je ko će ga obavijestiti.
Maja je bila dio plana.
Jana se tiho vratila u sobu prije nego što je razgovor završio. Um joj je radio grozničavo. Osjećala se izdano, ali nije imala vremena za emocije. Morala je smisliti šta dalje prije nego što bude prekasno.
Narednih sat vremena pretvarala se da je sve normalno.
Nasmiješila se.
Popila kafu.
Čak je zahvalila Maji na pomoći.
Ali iznutra je bila potpuno budna.
Posmatrala je svaki detalj.
Svaki pogled.
Svaku riječ.
I što je više gledala, više je shvatala da nešto nije onako kako izgleda.
Maja nije djelovala kao osoba koja uživa u onome što radi. Naprotiv, izgledala je nervozno. Nekoliko puta je pogledala prema vratima. Nekoliko puta kao da je željela nešto reći, pa odustala.
To je Janu zbunilo.
Ako radi za Ksaviera.
Zašto izgleda preplašeno?
Odgovor je dobila iste večeri.
Maja je ušla u njenu sobu.
Zatvorila vrata.
I odmah počela plakati.
Jana je ostala bez riječi.
Nije očekivala takvu reakciju.
Maja je priznala da je razgovarala s Ksavierom. Priznala je da ga poznaje duže nego što je Jana ikada znala. Ali također je priznala da nije imala izbora. Bila je pod ogromnim pritiskom zbog porodičnih problema i dugova koje nije mogla riješiti sama.
Jana nije znala šta da kaže.
Osjećala je ljutnju.
Ali i sažaljenje.
Maja je nastavila.
Objasnila je da je Ksavier godinama pomagao njenoj porodici.
I da je zauzvrat tražio usluge.
Male.
Naizgled bezazlene.
Sve dok nisu postale ozbiljne.
Tek tada je Jana počela razumijevati koliko je situacija složena. Nije se radilo samo o jednom bijegu. Nije se radilo samo o jednoj osobi. Postojala je čitava mreža ljudi koji su na neki način bili povezani s Ksavierom.
Ali jedno pitanje ostalo je bez odgovora.
Zašto je uopšte pustio Janu da ode?
Maja je spustila pogled.
I rekla nešto što je Janu šokiralo.
“Zato što nije želio da te pronađe.”
“Želio je da pronađe nekog drugog.”
Nastala je tišina.
Teška.
Neugodna.
Zbunjujuća.
Jana je pokušavala povezati sve dijelove priče.
A onda je konačno shvatila.
Tokom posljednjih mjeseci više puta je razgovarala s jednim novinarom koji je istraživao određene poslovne aktivnosti povezane s Ksavierom. Nikada nije mislila da je to važno. Nikada nije vjerovala da bi neko zbog toga pravio planove.
Ali Ksavier jeste.
Njegov cilj nije bio Jana.
Njegov cilj bio je čovjek za kojeg je vjerovao da će joj pomoći.
Novinar.
Osoba kojoj je najviše vjerovala nakon Maje.
I upravo zato ju je pustio da pobjegne.
Da vidi kome će otići.
Da vidi ko će se pojaviti.
Da prati trag.
Jana je osjetila kako joj prolaze trnci kroz tijelo.
Prvi put je shvatila koliko je plan bio pažljivo osmišljen.
Koliko je koraka unaprijed razmišljao.
Koliko je bio siguran da će uspjeti.
Ali jedna stvar nije išla po njegovom planu.
Maja je ipak odlučila reći istinu.
Možda kasno.
Možda prekasno.
Ali ipak ju je rekla.
Te noći Jana nije spavala. Sjedila je pored prozora i razmišljala o svemu što se dogodilo. O izdaji. O strahu. O ljudima kojima je vjerovala. I o tome koliko je lako ponekad zamijeniti kontrolu za brigu.
Pred zoru donijela je odluku.
Neće više bježati.
Neće više nagađati.
Neće dozvoliti da drugi donose odluke umjesto nje.
Po prvi put nakon dugo vremena osjećala je nešto što nije bio strah.
Osjećala je odlučnost.
Jer sada je konačno znala zašto ju je Ksavier pustio da ode.
Ali ono što nije znao bilo je da je upravo tim potezom izgubio najveću prednost koju je imao.
Njenu neizvjesnost.
A kada čovjek izgubi moć da nekoga drži u strahu, igra se potpuno mijenja.
