Sjediо je na ivici trotoara, pogrbljen, sa glavom spuštenom kao da nema snage ni da podigne pogled. Lice mu je bilo umorno, a ruke su mu blago drhtale dok je držao praznu bocu.
Prišao sam mu i bez mnogo razmišljanja spustio novu bocu vode pored njega. Pogledao me je iznenađeno, kao da ne razumije šta se dešava. Rekao sam mu da popije polako i da se odmori.
Uzeo je bocu, ali prije nego što je otpije ijedan gutljaj, podigao je glavu i pogledao me pravo u oči. Taj pogled me je zbunio više nego bilo koja riječ. Kao da me je poznavao. Zatim je tiho progovorio, glasom koji se jedva čuo u gradskoj buci. „Sine… nisam mislio da ću te ikad više vidjeti.“
Zaledio sam se na trenutak, pokušavajući da shvatim njegove riječi. Nisam ga prepoznavao, ali način na koji me je gledao bio je previše ličan da bih ga ignorisao. Pitao sam ga otkud zna ko sam. Samo je blago klimnuo glavom, kao da je očekivao to pitanje.
Rekao mi je moje ime tiho, ali sigurno. U tom trenutku mi se stomak stegao. Nisam mogao da se sjetim kada sam ga ranije vidio, ali sam znao da nisam mogao pogriješiti. Njegov glas je nosio neku staru priču.
Sjeo sam pored njega na trotoar, ne mareći ko prolazi. Rekao mi je da me je posljednji put vidio prije mnogo godina, kada sam i sam bio dijete. Tada mi je, kako kaže, pomogao u trenutku kada se niko drugi nije zaustavio. Nisam se toga sjećao, ali on jeste.
Ispričao mi je kako mu se život preokrenuo nizom loših odluka i okolnosti. Nije tražio sažaljenje, samo je govorio činjenice. Rekao je da mu je taj davni susret sa mnom ostao kao podsjetnik da ljudi mogu biti dobri. I da ga je to držalo na nogama duže nego što mislim.
Dok je govorio, polako je pio vodu. Ruke su mu prestale da drhte, ali oči su mu bile pune emocija. Rekao je da mu nije bilo važno što sam mu dao vodu, već što sam se zaustavio. Ta razlika me je pogodila.
Pitao sam ga kako je završio na ulici. Nije ulazio u detalje, samo je rekao da se život ponekad ne pita šta želiš. Dodao je da se ne ljuti ni na koga. Samo pokušava da preživi dan po dan.
Rekao mi je da me nije prepoznao odmah, ali da je glas učinio svoje. Rekao je da se neki glasovi ne zaboravljaju. Pogledao me je i nasmiješio se prvi put. Bio je to tih, ali iskren osmijeh. Ponudio sam mu još hrane i pitao da li ima gdje da ode. Rekao je da ima mjesto gdje ponekad prespava. Nije zvučao očajno, više umorno. Kao neko ko je previše toga prošao.
Prije nego što sam ustao, rekao mi je nešto što me je dotuklo. Rekao je da mu je taj dan bio najteži u sedmici. I da mu je moja pojava dala snagu da izdrži još malo. Te riječi su mi ostale u grudima.
Ostavio sam mu još jednu bocu vode i malo hrane. Zahvalio mi se pogledom koji se ne može lažirati. Nisam znao šta da kažem, pa sam samo klimnuo glavom. Nekad riječi nisu potrebne.
Dok sam odlazio, osjetio sam kako me neko gleda. Okrenuo sam se i vidio ga kako drži bocu kao nešto dragocjeno. Taj prizor me je pratio cijelim putem kući. Nisam mogao da ga izbacim iz glave.
Kasnije tog dana razmišljao sam o tome kako se životi prepliću. Kako jedan mali gest može ostati zapamćen godinama. I kako se ponekad dobrota vraća na način koji ne očekuješ. Taj susret me je promijenio.
Shvatio sam da nisam slučajno naišao baš tada. Možda ništa nije slučajno. Možda smo se sreli baš onda kada smo obojica to trebali. Ta misao mi je donijela mir.
Od tog dana, kad vidim nekoga na ulici, više ne gledam samo očima. Gledam kao čovjek koji zna da svako nosi priču. I da ponekad jedna boca vode znači mnogo više od toga.
