Te ratne zime uhvatio sam svog najsiromašnijeg đaka kako krade drva iz školske šupe, i znao sam da to ne radi iz obijesti. Kada mi je rekao da mu se sestra smrzava kod kuće, srce mi se steglo. Umjesto kazne, skinuo sam svoj jedini kaput i ogrnuo ga, pomažući mu da odnese drva.
Rekao sam mu samo da, kad jednog dana postane čovjek, grije druge kao što sam ja tada grijao njega. Godine su prolazile, a ja sam ostao sam, zaboravljen, u hladnoj kući sa uspomenama i tišinom. Na kraju sam čak ložio stare knjige da bih preživio zime.
A onda je jednog ledenog jutra tišinu prekinuo zvuk teškog kamiona ispred moje kapije. Otvorio sam vrata ne znajući šta me čeka. U tom trenutku još nisam znao da gledam u prošlost koja se vratila — i da će narednih nekoliko minuta promijeniti moj svijet…
Otvorio sam vrata polako, oslanjajući se na štap. Hladan vazduh mi je zapekao lice, a pred kapijom je stajao veliki kamion natovaren drvima. Nisam razumio šta se dešava. Pomislio sam da je vozač pogriješio adresu.
Iz kabine je izašao čovjek srednjih godina, krupan, sa blagim pogledom. Gledao me nekoliko sekundi, kao da pokušava da me prepozna. Onda je tiho rekao moje ime. Srce mi je preskočilo.
Rekao je da je on Strahinja. Onaj mali dječak iz klupe do prozora. Trebalo mi je trenutak da povežem lice sa uspomenom, ali kad sam shvatio, koljena su mi zadrhtala.
Prišao mi je i pružio stari, izblijedjeli kaput. Rekao je da ga čuva sve ove godine. Da mu je to bio podsjetnik kakav čovjek želi da postane.
Objasnio mi je da danas ima firmu za prevoz i ogrjev. Da ima porodicu i toplu kuću. Ali da nikada nije zaboravio zimu kada sam mu pomogao.
Rekao je da me traži već mjesecima. Komšije su mu rekle gdje živim. Kad je čuo da sam sam i da jedva grijem jednu sobu, odmah je natovario kamion.
Drva su počeli istovarati njegovi radnici. Gledao sam kako se gomila raste ispred moje kuće, a suze su mi klizile niz lice. Nisam mogao da izgovorim ni riječ.
Strahinja mi je rekao da to nije poklon, nego dug. Dug koji se plaća srcem. Rekao je da sam mu promijenio život.
Pozvao me je da uđemo unutra. Skuhao je kafu na mom starom šporetu. Sjedili smo za istim stolom za kojim sam nekada ispravljao njegove zadaće.
Ispričao mi je kako je završio školu, zaposlio se, borio se. Kako je sestra preživjela. Kako mu je moja rečenica ostala u glavi svaki put kad bi pomogao nekome.
Rekao je da sada zapošljava mlade iz sela. Da uči svoju djecu da dijele. Da svake zime ostavlja drva onima koji nemaju.
Pogledao sam ga i vidio odraslog čovjeka, ali i ono dijete koje sam nekad zagrlio. U tom trenutku shvatio sam da učitelji ne ostavljaju trag u dnevnicima, nego u ljudima.
Prije nego što je otišao, ostavio mi je i kovertu sa novcem. Rekao je da ne smijem odbiti. Rekao je da je to dio lekcije.
Stajao sam na pragu dok je kamion odlazio. Kuća više nije bila hladna. Srce mi je gorjelo.
Te večeri sam prvi put nakon mnogo godina spavao mirno. Nisam više ložio knjige. Ložio sam drva koja su nosila uspomenu.
Jer dobrota ne nestaje. Samo čeka svoj trenutak da se vrati.
