Zovem se Ana i imam pedeset godina, ali bol zbog majčine smrti i dalje mi stoji u grudima kao kamen koji ne mogu pomjeriti. Otac mi je umro dok sam bila mala i cijeli život smo bile samo nas dvije u tom malom gradu. Bila mi je majka, otac, oslonac i jedina prava porodica. Čak i kad sam se udala i osnovala svoju porodicu, ostale smo nerazdvojne.
Nakon sahrane vratila sam se u njenu kuću da spakujem stvari, misleći da će to biti bolan, ali jednostavan posao. Sobe dole sam prošla bez iznenađenja, dok me put nije odveo na tavan. Tamo sam pronašla nekoliko starih albuma sa fotografijama, požutjelih od vremena i punih uspomena. Sjela sam na pod dnevne sobe i počela listati svoj život.
Gledala sam rođendane, školske dane i lica ljudi kojih se jedva sjećam, ali emocije su bile žive kao juče. A onda je jedna fotografija ispala iz albuma i kliznula na pod. Podigla sam je i u istom trenutku osjetila kako mi se noge odsijecaju. Na slici sam bila ja, sa dvije godine… i još jedna djevojčica, malo starija, koja je izgledala potpuno isto kao ja.
Nije bila samo slična, bila je moja kopija, isti pogled, isto lice, isti osmijeh. Okrenula sam fotografiju i prepoznala majčin rukopis: „Ana i Ljiljana, 1978.“ Nikada u životu nisam čula za Ljiljanu. Prevrnula sam sve albume iznova, ali nje nigdje nije bilo, kao da nikada nije postojala. Znala sam da samo jedna osoba može znati istinu, i dok sam nekoliko sati kasnije kucala na vrata tetke Milene, imala sam osjećaj da ću čuti nešto što će mi zauvijek promijeniti život.
Sjedila sam na staroj drvenoj stolici u tetkinoj kuhinji dok su mi ruke drhtale toliko da sam jedva držala fotografiju. Tetka Milena je zatvorila vrata, sporo se okrenula i sjela naspram mene, kao da joj je tijelo odjednom ostarjelo još deset godina. U njenim očima nije bilo iznenađenja, samo umor i tuga. Znala sam da je istina teška i da je nosi cijeli život.
Duboko je udahnula i rekla da je moja majka rodila bliznakinje. Glas joj je bio tih, ali siguran, kao da ponavlja rečenicu koju je u sebi izgovorila bezbroj puta. Ljiljana i ja smo bile zajedno svega nekoliko mjeseci. Tada je donesena odluka koja je obilježila sve naše živote.
Objasnila mi je da su tada živjele u siromaštvu i da je majka bila sama sa dvoje male djece. Nije imala posao, podršku ni snagu da podnese sve što je nosilo to vrijeme. Jedna porodica iz drugog grada, koja nije mogla imati djece, ponudila je da usvoji jednu djevojčicu. Odluka je donesena u tišini i sramu.
Rekla je da je moja majka danima plakala prije nego što je pristala. Nije to bila hladna odluka, već očajnička. Ljiljana je otišla, a ja sam ostala. I tog dana, kako je tetka rekla, moja majka je izgubila dio sebe.
Pitala sam zašto mi nikada ništa nije rekla. Tetka je spustila pogled i rekla da se bojala da me ne izgubi. Plašila se da ću je mrziti, da ću je napustiti, ili da ću cijeli život tražiti sestru umjesto da živim svoj. Tišina je bila njen način da preživi.
Osjetila sam bijes koji me iznenadio sopstvenom snagom. Ne samo prema majci, već prema svima koji su odlučili umjesto mene. Cijeli život sam mislila da sam sama, a negdje je postojala osoba koja dijeli moje lice, moje djetinjstvo i moje porijeklo. Ta praznina je odjednom dobila ime.
Pitala sam gdje je Ljiljana sada. Tetka je rekla da ne zna tačno, ali da je usvojena u inostranstvo. Postojalo je samo jedno staro pismo koje je godinama kasnije stiglo, kratko i bez detalja. Nakon toga, svaki trag se izgubio.
Sjedila sam tamo dugo, slušajući priču koja je rušila temelje mog identiteta. Svaka uspomena sa majkom odjednom je dobila novu boju. Njena briga, njena tuga i njeni dugi pogledi kroz prozor više nisu bili bez razloga. Nosila je tajnu težu od vlastitog života.
Vratila sam se u majčinu kuću iste večeri. Sjela sam u praznu dnevnu sobu i gledala fotografiju koju sam ponijela sa sobom. Po prvi put nisam vidjela samo sebe. Vidjela sam nekoga koga sam cijeli život nesvjesno tražila.
Počela sam da pretražujem stare papire, dokumente i pisma. Nije bilo mnogo tragova, ali nisam mogla da odustanem. Osjećala sam da dugujem i sebi i njoj da pokušam. Istina jednom pronađena ne dopušta da se okreneš i odeš.
U danima koji su slijedili, tuga zbog majčine smrti se pomiješala sa nekom čudnom nadom. Prvi put sam osjetila da moja priča nije potpuna, ali da možda još uvijek može biti zaokružena. Nisam znala hoću li ikada pronaći Ljiljanu. Znala sam samo da više ne mogu živjeti u neznanju.
Prestala sam da krivim majku onako kako sam u početku željela. Počela sam da je gledam kao ženu koja je preživljavala u vremenu koje nije imalo milosti. Njena šutnja nije bila izdaja, već slabost koju je nosila do kraja. To saznanje me je boljelo, ali me je i smirivalo.
Ponekad se zapitam kako izgleda život koji je Ljiljana imala. Da li ima porodicu, da li se ikada zapitala odakle dolazi. Da li ponekad vidi svoje lice u ogledalu i osjeti isto ono čudno poznanstvo. Ta pitanja su postala dio mene.
Ne znam da li ću ikada imati odgovor na sve. Ali znam da sada hodam kroz život svjesna istine. Više nisam samo kćerka, majka i supruga. Ja sam i sestra.
Fotografiju sam vratila u album, ali više nije bila tajna. Bila je dokaz da istina uvijek pronađe put, makar i nakon pedeset godina. I da ponekad, čak i bolna istina, donosi osjećaj cjelovitosti. Sa njom sam konačno prestala da se osjećam nepotpuno.
