Bio je to hladan novembarski dan. Na trotoaru ispred luksuznog restorana, dječak u poderanoj jakni gledao je kroz staklo, držeći praznu kesu. Unutra je sjedila žena, elegantna, u invalidskim kolicima, s pogledom punim dosade.
Bila je to Vera Kovačević, vlasnica nekoliko firmi i nekretnina, poznata po tome što nikome ne pomaže, čak ni prosjacima.Dječak je prišao kad je izlazila. „Gospođo,“ rekao je tiho, „ako mi date ostatke vaše hrane, mogu vam pomoći da ponovo hodate.“
Zastala je, pogledala ga i nasmijala se sarkastično. „Ti? Mali, prljavi dječak? Lijepo od tebe, ali čuda ne postoje.“On joj je samo odgovorio: ‘Vidimo se opet, gospođo.’ I otišao. Nije znala da će ga tri mjeseca kasnije tražiti po cijelom gradu — i da će se tada desiti nešto što će promijeniti oboje.
Tri mjeseca su prošla od tog susreta, ali Vera je često mislila na onog dječaka. Ne zato što joj je bilo stalo, već zato što joj je te riječi nemoguće izlazile iz glave. „Mogu vas izliječiti u zamjenu za ostatke vaše hrane.“
Često bi se sjetila njegovih očiju — bile su čiste, bez zlobe, pune iskrenog uvjerenja. Kao da je zaista vjerovao da može pomoći.
Njeni dani su prolazili u tišini. Vila, poslušnici, medicinske sestre — sve je imala, osim osjećaja da živi. Još prije tri godine doživjela je nesreću i ostala paralizovana od struka nadole. Ljekari su rekli da je šansa za oporavak “manje od jedan posto”. I taj jedan posto davno je izgubio smisao.
Jednog jutra, dok je sestra pripremala doručak, čula je viku iz dvorišta. „Gospođo, neko traži da vas vidi!“ rekla je mlada kućna pomoćnica.
„Ko?“ pitala je Vera umorno.
„Neki dječak. Kaže da vas poznaje.“
Vera se namrštila. „Pošaljite ga kući, ne primam posjete.“ Ali dječak je već ušao. Bio je to on — isti, samo sada čistiji, u ispeglanoj majici, s nekom vrstom ozbiljnosti koja nije pripadala njegovim godinama.„Gospođo,“ rekao je mirno, „obećao sam vam da ću vas izliječiti. I danas sam došao da počnem.“
Vera se nasmijala, ali ovaj put nije bilo ironije. Samo tuga. „Dijete, ako bi me tvoja vjera mogla spasiti, ja bih već hodala.“ „Ne moja vjera,“ odgovorio je. „Vaša.“Sutradan je došao opet. I opet.
Donosio joj je male paketiće bilja koje je sam sakupljao u šumi. Pravilo je to bilo neobično — svaki put kad bi došao, pričao joj priče o ljudima koje je sreo, o tome kako pomaže starima da nose kese, kako dijeli hljeb s drugim djecom bez doma.
„Zašto to radiš?“ pitala je jednog dana.
„Zato što sam i sam nekad bio gladan. A kad sam pomagao drugima, meni je bilo manje hladno.“
Tih nekoliko riječi promijenilo ju je više nego sve terapije zajedno. Počela je čekati njegov dolazak. Smijali su se, razgovarali satima. Ispod tog skupog plašta njenog bogatstva počela je izvirati toplina koju je odavno izgubila.
Jednog dana, dok su sjedili u dvorištu, dječak je rekao: „Danas je posljednji dan, gospođo.Danas ću otići.“„Zašto?“ pitala je tiho.„Jer ste izliječeni.“Pogledala ga je, zbunjena. „Ne, nisam.“„Probajte,“ rekao je. „Samo probajte da ustanete.“Vera se nasmijala, ali poslušala ga je. Stavila je ruke na naslon stolice i, po prvi put u tri godine, osjetila… pritisak. Noge su drhtale. Srce joj je ubrzano kucalo.
„Nemože biti,“ šapnula je.„Rekao sam vam,“ nasmijao se dječak, „da čuda postoje kad vjerujete, a ne kad plaćate.“Dok su joj suze klizile niz lice, pogledala ga je — ali njega više nije bilo. Samo prazna staza, kao da se rastopio u zraku.
Ljekari su narednih dana bili u nevjerici. „Nemoguće,“ ponavljali su. „Regeneracija mišića bez terapije… to se ne dešava.“ Ali Vera je znala da se desilo. Znala je da ono dijete nije došlo slučajno.
Godinu dana kasnije, osnovala je fondaciju. Nazvala ju je po njemu — „Nikolin put“. Pomagala je djeci bez doma, djeci s bolestima, djeci koja su trebala vjeru.Na zidu njene kancelarije visila je jedna fotografija: mali dječak u staroj jakni, nasmijan, s kesom hljeba u ruci.
Ispod slike stajala je poruka ispisana rukom: “Ne traži bogatstvo, nego razlog da ga podijeliš.”Nekada, u najneočekivanijem trenutku, čudo ne dolazi da te spasi — nego da te nauči kako da ponovo vjeruješ u sebe.
