Rekla je da želi „samo kratko da porazgovaramo“, ali njen glas je bio smiren na onaj neprirodan način koji otkriva da se iza toga krije nešto ozbiljnije. Nisam bio siguran zašto baš ja, ali pristao sam.
Kad sam stigao, otvorila mi je vrata brže nego što sam očekivao, kao da čeka samo mene. Osmijeh joj je bio kratak, a pogled pun neke čudne nervoze. Pozvala me da uđem i odmah zatvorila vrata za nama, kao da želi da nas niko ne čuje.
Sjeli smo u dnevnu sobu, a ona je šutjela nekoliko trenutaka, držeći šoljicu kafe kao da traži snagu u toplini koju osjeća pod prstima. Pokušavao sam shvatiti šta želi, ali njen izraz lica nije otkrivao ništa jasno.
Osjetio sam da se sprema reći nešto što dugo drži u sebi. A onda se nagnula bliže, pogledala me direktno u oči — i izgovorila rečenicu koja me je potpuno ostavila bez daha.
Kad je majčina prijateljica napokon počela govoriti, njen glas je bio mekši nego ikad. Rekla je da se već dugo sprema da me pozove, ali nikada nije smogla hrabrosti. Osjetio sam da je ono što slijedi nešto lično i važno.
Objasnila je da se posljednjih mjeseci u njenom životu sve promijenilo. Neke stvari koje je uzimala zdravo za gotovo počele su da se raspadaju. Iz njenog izraza se vidjelo da joj je teško o tome govoriti.
Pogledala je u stranu, pokušavajući se smiriti prije nego što nastavi. Rekla je da je moja majka mnogo puta pomogla, ali da joj sada ne želi dodatno stvarati brige. Zbog toga je odlučila razgovarati baš sa mnom.
Zatim je ispričala kako je počela primjećivati čudne promjene kod ljudi iz svog okruženja. Rekla je da joj se čini da mnogi nisu ono što predstavljaju. Nisam znao gdje priča ide, ali bilo mi je jasno da je duboko zabrinuta.
Podigla je šoljicu kafe, ali nije otpila ni gutljaj. Ruke su joj drhtale. Rekla je da se već nekoliko dana plaši razgovarati čak i s najbližima jer ima osjećaj da je nešto jako pogrešno.
Pitala me da li sam primijetio bilo šta neobično u našem komšiluku. Rekao sam da ništa posebno nije privuklo moju pažnju. Tada je uzdahnula, kao da je očekivala da ću potvrditi njene brige.
Zatim je otišla do ormarića i izvadila malu kovertu. Kada mi ju je pružila, vidio sam da je unutra nekoliko fotografija. Rekla je da je snimila nešto što je dugo pokušavala da razumije.
Na fotografijama se vidjelo nekoliko ljudi u njenom dvorištu u kasnim noćnim satima. Nisam ih prepoznavao, ali djelovalo je kao da nešto traže. To je već bilo dovoljno da se i meni javi nemir u stomaku.
Rekla je da se boji da će je drugi ismijati ili optužiti da pretjeruje ako ovo pokaže bilo kome drugom. Dodala je da joj treba neko kome može vjerovati i ko će ovo ozbiljno shvatiti. Shvatio sam da se osjeća potpuno usamljeno.
Upitao sam je da li je pokušala razgovarati sa policijom. Rekla je da nije, jer nema dokaze koji bi ih natjerali da reaguje, osim ovih nekoliko mutnih fotografija. Bojala se da će reći da umišlja.
Zatim je sjela do mene, vidno potresena, i priznala da se više ne osjeća sigurno u sopstvenoj kući. Rekla je da se noću budi od svakog zvuka, i da spava s upaljenim svjetlima. To je bila slika žene koja je dugo ćutala o svojim strahovima.
Ponovila je da nije željela opterećivati moju majku, ali da joj treba pomoć od nekoga ko će ostati pribran i razumjeti ozbiljnost situacije. Rekao sam joj da ne brine — da ćemo zajedno shvatiti šta se zaista dešava. U njenim očima se napokon pojavio tračak nade. Kao da je samo to čekala — da neko kaže da je ne smatra ludom ili paranoičnom. Njeno lice se konačno malo opustilo.
Tada mi je rekla da postoji još nešto što nije stavila u kovertu. Rekla je da je jedna fotografija toliko čudna da je nije ni smjela pokazati nikome. Ustala je i krenula prema drugom ormaru, duboko udahnuvši kao da ulazi u najteži dio priče.
Okrenula se prema meni sa izrazom lica koji nikada prije nisam vidio kod nje. Rekla je da ono što je vidjela te noći ne može objasniti ni logikom ni razumom — i da će mi upravo tu fotografiju sada pokazati. I u tom trenutku shvatio sam da priča koju sam mislio da razumijem tek otvara vrata nečemu mnogo većem nego što sam očekivao.
