Bio je to običan oktobarski ponedjeljak. Jutro je mirisalo na kišu, a lišće je šuštalo pod točkovima automobila. Ana je spremala svog desetogodišnjeg sina Marka za školu, ali on je ponovo spustio pogled i tiho rekao: „Mama, mogu li danas pješke?“
Bilo je to treću sedmicu zaredom. Prije toga je autobus obožavao — stalno bi mahao vozaču i sjedio s prijateljima u zadnjem redu. Ali odjednom se sve promijenilo. Postao je tih, nesiguran, često bi se budio noću i plakao u snu. Kad bi ga pitala šta nije u redu, odgovarao bi samo: „Ne mogu ti reći.“
Ana je osjećala da nešto nije u redu. Tog jutra, dok je glumila da odlazi na posao, odlučila je da ga krišom prati. Sačekala je da autobus stane na stanicu i gledala ga iz auta, sakrivena iza parkiranog kombija. Marko je nervozno stajao, stežući ranac.
Vrata autobusa su se otvorila. Iza stakla se vidjelo lice vozača — starijeg čovjeka s gustim obrvama i hladnim pogledom. Marko je oklijevao, ali je ipak ušao. Ana je upalila auto i krenula za autobusom, odlučna da sazna zašto se njen sin toliko plaši vožnje.Kada je autobus skrenuo s uobičajene rute i zaustavio se na napuštenom parkingu pored šume, Ana je ukočeno gledala kroz vetrobran, ne vjerujući šta vidi — a onda je Marko počeo da plače…
Ana je držala volan tako čvrsto da su joj zglobovi pobijelili. Autobus je stajao na napuštenom parkingu, okružen visokim drvećem. Nije bilo djece, nije bilo buke — samo sablasna tišina.
Nakon nekoliko minuta, vrata autobusa su se otvorila. Marko je izašao, poguren, i krenuo prema zadnjem dijelu parkinga, dok je vozač ostao unutra, gledajući za njim.
Ana je srce lupalo kao nikada prije. Izašla je iz auta i sakrila se iza stabla, ne znajući šta da očekuje. Kad je čula tiho jecanje, potrčala je naprijed. „Marko!“ viknula je.
Dječak se trgnuo, oči su mu bile crvene od suza.
„Mama! Ne idi tamo!“ rekao je panično.
Ali bilo je kasno. Ana je već prišla autobusu i vidjela nešto što joj je oduzelo dah.
Unutra, na zadnjem sjedištu, sjedila su tri dječaka iz Markovog razreda. Na podu su bile razbacane knjige, papiri, i komadi odjeće. Vozač je stajao ispred njih, držeći mobilni telefon i snimajući.
„Šta radite vi ovdje?“ viknula je Ana, upadajući unutra.
Dječaci su se ukočili, a vozač je brzo sakrio telefon.
„Gospođo, ovo nije vaš posao,“ rekao je hladno.
„Ne, sad jeste!“ uzvratila je. „Reci mi odmah šta se ovdje dešava!“
Marko je prišao iza nje, držeći se za njen kaput. „Oni… oni me tjeraju da snimam kako maltretiraju drugu djecu,“ rekao je kroz suze. „Ako odbijem, kažu da će tebi nešto uraditi.“Ana je ostala bez riječi. Pogledala je vozača — lice mu je bilo hladno kao kamen.
„Ti si to znao?“ pitala je kroz stisnute zube.
On je samo slegnuo ramenima. „Djeca se šale. Nije to ništa strašno.“
„Šalu zoveš snimkom djeteta koje plače?“ pitala je, i istrgla mu telefon iz ruke. Kad je otvorila galeriju, shvatila je razmjere užasa — desetine snimaka djece koja se tuku, plaču, kriju u zadnjim sjedištima, dok vozač sve to snima i šalje nekom.
„Bože moj…“ promrmljala je, i okrenula se prema sinu. „Zato si se plašio.“ Marko je samo klimnuo i sakrio lice u njen dlan.Ana je odmah pozvala policiju. Glas joj se tresao dok je objašnjavala šta se dešava, ali disala je duboko, odlučna da izdrži. „Neću više da iko plače zbog straha,“ rekla je sama sebi dok su sirene već odzvanjale kroz ulicu.
Policija je stigla za nekoliko minuta. Uhapsili su vozača i ispitali dječake koji su bili umiješani. Ispostavilo se da je on godinama organizovao snimke djece iz različitih škola, prijetio im i prodavao snimke putem interneta. Zahvaljujući Ani, čitava mreža je razbijena.
Kasnije, u stanici, inspektor joj je rekao: „Znate li koliko ste djece spasili? Da ga niste pratili danas, možda bi sve ovo trajalo još godinama.“
Ana je samo gledala u sina, koji je sjedio na stolici i držao u rukama njenu maramu. „On je mene spasio,“ rekla je tiho. „Jer me naučio da slušam tišinu između njegovih riječi.“
Nekoliko dana kasnije, u školi je organizovan sastanak roditelja. Marko je sjedio kraj nje, a svi su mu prilazili i govorili koliko su ponosni na njegovu hrabrost.
Učiteljica je rekla: „Neki heroji nose uniforme. Drugi samo drže mamu za ruku i ćute — ali kad progovore, promijene sve.“
Te večeri, dok je Marko spavao, Ana je stajala na prozoru i gledala u noć. U njenom srcu više nije bilo straha, već zahvalnosti. Znala je da više nikada neće dozvoliti da mu neko oduzme osmijeh.
I kad ga je ujutro ispratila u školu, vidjela je kako se ponovo penje u autobus — novog vozača, nova djeca, novi početak.
„Vidiš li, mama?“ nasmijao se. „Sad volim autobus opet.“
Ana mu je mahnula, osjećajući kako joj suze klize niz obraz, ali ovaj put — od olakšanja.
