Teška srca sam prodao svoju voljenu “Dallape” harmoniku da bih mogao platiti terapiju za moju bolesnu Milenu. Njoj sam slagao da je instrument kod majstora, jer nisam imao snage da joj kažem istinu. Harmonika mi je bila druga ljubav, ali ona mi je bila sve.
Dani su prolazili tiho, bez muzike u kući, samo sa šuštanjem lijekova i njenim tihim uzdasima. Trudio sam se da budem jak pred njom, ali noću bih sjedio sam i gledao praznu stolicu gdje je harmonika stajala. Govorio sam sebi da je zdravlje važnije od svake pjesme.
A onda je, na njen sedamdeseti rođendan, zvono na vratima prekinulo tišinu. Otvorio sam vrata očekujući komšiju ili poštara, ali na pragu je stajao mladić kojem sam prodao harmoniku. U tom trenutku još nisam znao zašto je došao — niti da će naredne riječi vratiti muziku u naš dom…
Stajao sam zbunjen na pragu dok je mladić nervozno prebacivao težinu s jedne noge na drugu, držeći u rukama srednje veliki paket umotan u smeđi papir koji je već na ivicama bio izgužvan od hladnoće. Gledao me pravo u oči, kao da pokušava da procijeni da li sam spreman da čujem ono zbog čega je došao. Srce mi je lupalo jer sam u tom trenutku bio ubijeđen da se vratio zbog novca ili nekog nesporazuma oko prodaje.
Tiho je izgovorio moje ime, predstavio se i rekao da je harmoniku kupio jer mu je bila potrebna za svadbu, dodajući kako je cijelu noć svirao dok su ljudi pjevali i plakali od pjesama koje sam nekada i sam svirao. Govorio je smireno, ali sam u njegovom glasu osjećao neku dublju emociju, kao da ta harmonika za njega nikada nije bila samo instrument. Stajao sam nijem, pokušavajući da shvatim zašto mi sve to priča.
Tada mi je ispričao kako sam prije dvadeset godina, potpuno besplatno, došao da sviram na sahrani njegove majke, jer nisam želio da naplatim muziku u kući tuge. Rekao je da sam mu tada rekao da se bol ne mjeri novcem i da su te riječi ostale s njim cijeli život. Govorio je kako je tada odlučio da, ako ikada bude mogao, tu dobrotu vrati.
Pozvao sam ga unutra jer mi se grlo stezalo i nisam više mogao stajati na hladnoći, a Milena je iz kreveta pokušavala da se nasmije dok je gledala nepoznatog gosta. Mladić joj je prišao, tiho joj čestitao rođendan i pažljivo spustio paket na mali sto pored kreveta. Nisam imao snage da ga odmah otvorim, jer sam osjećao da se u toj kutiji nalazi nešto mnogo veće od običnog predmeta.
Rekao je da zna za lijekove, da zna da sam harmoniku prodao zbog nje i da mu nije trebalo mnogo da poveže priču kada je čuo ko sam. Nisam ga pitao kako je saznao, jer sam shvatio da postoje trenuci kada pitanja samo kvare tišinu. Samo sam gledao u pod i stiskao šake.
Polako je skinuo papir sa paketa, a ispod se pojavila moja “Dallape”, ista ona koju sam godinama držao u krilu, sa sitnim ogrebotinama koje sam znao napamet. U tom trenutku koljena su mi popustila i morao sam da se uhvatim za stolicu da ne padnem. Srce mi je tuklo tako snažno da sam jedva čuo Milenin uzdah.
Milena je podigla glavu, prepoznala harmoniku i pogledala me zbunjeno, dok sam ja okretao lice jer nisam mogao da sakrijem suze koje su same krenule. Mladić je tiho rekao da harmonika nikada zapravo nije bila njegova, već da ju je samo čuvao dok ne dođe pravi trenutak. Rekao je da se takve stvari ne zadržavaju.
Objasnio je da ne može prihvatiti nešto što je kupljeno žrtvom i da postoje dugovi koji se ne vraćaju novcem, nego ljudskošću i sjećanjem. Te riječi su mi se urezale dublje nego bilo koja melodija koju sam ikada odsvir’o. Osjetio sam kako mi se grudi pune nekom mješavinom tuge i zahvalnosti.
Pružio mi je harmoniku kao da mi predaje dio mog života, a Milena me je držala za ruku dok su joj suze tiho klizile niz obraz. U sobi se odjednom osjetila toplina kakvu nismo imali danima, kao da se i vazduh promijenio. Stajali smo tako nekoliko sekundi bez riječi.
Sjeo sam, stavio harmoniku u krilo i polako razvukao mijeh, dok su mi prsti drhtali više od emocija nego od starosti. Počeo sam da sviram našu staru pjesmu, onu koju sam joj svirao kad smo bili mladi. Milena je zatvorila oči i nasmiješila se.
Mladić je stajao pored vrata, slušao u tišini i rekao da ne želi da ostane dugo, jer je došao samo da završi ono što je započeto prije dvadeset godina. Rekao je da je njegovo učinjeno i tiho izašao, ostavljajući nas same sa muzikom. Nisam ni stigao da mu se zahvalim kako treba.
Te večeri nismo mnogo pričali, samo smo sjedili jedno pored drugog dok je harmonika tiho disala između nas, a Milena mi je priznala da je znala da instrument nije bio na popravci. Rekla je da me voli još više zbog toga što sam bio spreman da se odreknem dijela sebe zbog nje. Ja sam samo klimnuo glavom.
Od tada sviram svaki dan, makar nekoliko minuta, ne zbog publike ili komšija, nego zbog nje i zbog svih onih kojima sam nekada grijao dušu muzikom. Svaki ton me podsjeti koliko malo treba da bi se nekome promijenio život. I koliko se dobrota uvijek vrati.
Naučio sam da ništa što daješ iz srca ne nestaje, nego samo kruži dok ne pronađe put nazad. Vraća se onda kada si najslabiji i kada misliš da si izgubio sve. A svaki put kad uzmem harmoniku, sjetim se da je ljubav najskuplji instrument na svijetu.
