Godinama sam sa svojim volom Jelenom orao tvrdu, kamenitu zemlju i nikada me nije izdao. Bio mi je više od životinje, bio mi je društvo i oslonac kada su svi drugi otišli. Mom sinu Mati to je bilo smiješno i stalno mi je govorio da sam zaostao.
Kupio je novi, moćni traktor i govorio da se danas sve rješava mašinama. Govorio je da je moj vol mrcina koja samo jede i ništa ne vrijedi. Tražio je da ga prodam mesaru i da konačno zaboravim prošla vremena.
Te noći je pala strašna kiša i rijeka je nadošla brže nego ikad. Mate je pokušao da pređe s traktorom, ali se mašina zaglavila i počela da tone zajedno s njim unutra. Kada sam čuo njegov krik kroz oluju, znao sam da se dešava nešto što ni sav njegov metal i snaga nisu mogli da zaustave.
Kiša je padala kao da se nebo otvorilo, a voda je gutala obalu pred mojim očima. Čuo sam kako motor traktora gubi snagu i kako se Mate unutra panično pomjera. U tom trenutku nisam razmišljao ni o mašini ni o novcu. Mislio sam samo na sina koji je bio zarobljen u vodi. Znao sam da nema vremena za čekanje.
Pogledao sam prema štali i viknuo Jelenovo ime. Stari vo je podigao glavu kao da je razumio svaku riječ prije nego što sam je izgovorio. Bez oklijevanja je krenuo prema meni, uprkos kiši i blatu. U tim očima nije bilo straha, samo navika da se ide kad je najteže.
Uzeo sam debelo uže i vezao ga oko njegovih snažnih prsa, onako kako sam radio bezbroj puta ranije. Mate je iz kabine vikao da se vratim, da je opasno i da će sve propasti. Nisam ga slušao, jer sam znao šta Jelen može. Ono što je učinio cijeli život, učinio bi i sada.
Ušli smo u rijeku polako, korak po korak. Voda nam je tukla u noge, a struja je pokušavala da nas obori. Jelen se ukopao u blato i povukao tačno onda kada sam mu tiho rekao da može. Osjetio sam kako se uže zateže i kako se traktor pomjera za dlaku.
Mate je iznutra gledao prizor koji nije mogao da shvati. Njegova moderna mašina je stajala bespomoćno, dok je stari vo radio ono što elektronika nije mogla. Još jednom sam povikao, a Jelen je povukao jače. U tom trenutku se kabina pomjerila dovoljno da Mate otvori vrata.
Voda je šikljala unutra dok je Mate izlazio napolje. Držao sam uže jednom rukom, a drugom sam mu pokazivao kuda da ide. Jelen nije stao ni na sekundu, kao da zna da život zavisi od svakog koraka. Kada je Mate konačno izašao na sigurno, koljena su mu klecala.
Traktor je ostao zaglavljen, ali meni to više nije bilo važno. Sin mi je bio živ, a to je bilo jedino što sam tada vidio. Kiša je i dalje padala, ali kao da je izgubila snagu. Stajali smo na obali i gledali rijeku kako nosi sve pred sobom.
Mate je dugo ćutao dok je gledao u Jelena. Vidio sam kako mu se lice mijenja, kako nestaje onaj podsmijeh koji me godinama bolio. Prišao je volu i prvi put ga potapšao po vratu. Glas mu je drhtao dok je rekao da mu je spasio život.
Okrenuo se prema meni i rekao da je bio slijep. Priznao je da je vjerovao samo u snagu mašina i u brzinu. Rekao je da je zaboravio šta znači strpljenje i veza koja se gradi godinama. U njegovim očima sam vidio kajanje.
Te noći smo se vratili kući mokri i umorni. Jelen je ušao u štalu kao pobjednik, tiho i dostojanstveno. Mate je sjeo na klupu i dugo gledao u prazno. Nije mu trebalo mnogo riječi da shvati šta je izgubio, a šta skoro izgubio zauvijek.
Sutradan mi je sam rekao da vola nikada više neće spomenuti kao teret. Rekao je da traktor može čekati, ali život ne može. Obećao je da će poštovati ono što ne razumije odmah. Ta obećanja nisam tražio, ali su mi mnogo značila.
Vremenom se selo pročulo o onome što se desilo. Ljudi su dolazili da vide starog vola koji je nadjačao rijeku. Ja sam samo ćutao i radio svoje. Znao sam da se prave lekcije ne izgovaraju glasno.
Mate je počeo da dolazi sa mnom u polje. Učio je kako se sluša zemlja i kako se ne ide protiv prirode. Nije više žurio, niti se smijao onome što ne razumije. Polako je postajao drugačiji čovjek.
Jelen je i dalje hodao istim putem, spor i siguran. Svaki njegov korak bio je podsjetnik da snaga ne dolazi iz buke i metala. Dolazi iz povjerenja i dugih godina zajedničkog rada. To se ne kupuje, to se zaslužuje.
Danas, kada sjedim ispred kuće i gledam rijeku kako mirno teče, znam jednu stvar. Nije ona noć spasila samo mog sina. Spasila je i nešto u njemu što je bilo potisnuto. A stari vo, kojeg su zvali beskorisnim, dokazao je da vrijednost ne stari.
