Zovem se Rajan, i dan nakon što sam napunio osamnaest godina, sahranio sam oba roditelja. Moj mlađi brat Maks, tada šestogodišnjak, nije razumio šta se desilo. Svako jutro me je pitao kada će se mama vratiti kući, a ja sam gutao knedlu i obećavao sebi da ga nikada neću ostaviti. Tog dana sam donio odluku koja mi je promijenila život – niko nas neće razdvojiti.
Sedmicu kasnije pojavili su se tetka Dajana i teča Goran, ljudi koje nismo vidjeli godinama. Govorila je nježnim, lažnim glasom, kako sam ja još dijete i kako Maksu treba „prava porodica i stabilno okruženje“. Sve u meni je vrištalo da nešto nije u redu, ali nisam imao luksuz da sumnjam – morao sam djelovati. Ispisao sam se s fakulteta, radio dva posla i pokrenuo postupak za starateljstvo.
Tada je Dajana počela igrati prljavo. Socijalnoj službi je govorila da vičem na Maksa, da sam ga zapostavio, da nisam sposoban. Jedne večeri, dok sam ga vodio kući, Maks mi je tiho šapnuo da mu je rekla da nema deserta ako je ne zove „mama“. Srce mi se slomilo, ali sam znao da moram ostati hladne glave.
Te iste večeri sam slučajno čuo Dajanu kako razgovara telefonom. Smijala se i govorila da će, čim dobiju dijete, fond biti otključan. Goran se šalio da će ga poslati u internat jer je „previše posla“, dok je ona maštala o novom autu i putovanju na Havaje. U tom trenutku sam shvatio – njima nije stalo do mog brata, već do novca.
Na dan završnog ročišta, Dajana se pojavila u biserima, s domaćim kolačićima za sudiju i osmijehom pobjednika. Bila je sigurna da je sve gotovo i da je pobijedila. Nije imala pojma da sam ja cijelo vrijeme čuvao JEDAN dokaz koji će promijeniti sve…
Sudnica je bila tiha kada smo svi sjeli na svoja mjesta, a ja sam osjećao kako mi srce lupa toliko jako da sam se bojao da će ga svi čuti. Maks je sjedio pored mene, noge su mu jedva dodirivale pod, a ruku mi je stezao kao da mu od toga zavisi cijeli svijet. Pogledao sam ga i u sebi ponovio obećanje koje sam dao roditeljima na groblju – neću ga pustiti, bez obzira na cijenu.
Dajana je sjedila preko puta, uspravna, dotjerana, sa osmijehom žene koja je uvjerena da je već pobijedila. Povremeno bi me pogledala sa mješavinom sažaljenja i prezira, kao da sam dijete koje se uzalud opire odraslima. Goran je sjedio pored nje, opušten, listajući papire kao da je riječ o običnoj formalnosti. Njihovo samopouzdanje me je samo dodatno učvrstilo.
Sudija je počeo postavljati pitanja, a Dajana je pričala svoju priču glatko, bez zastajkivanja. Govorila je o mojoj „nezrelosti“, o navodnim ispadima bijesa, o tome kako Maksu treba „prava kuća“. Sve je zvučalo uvježbano, gotovo savršeno. U jednom trenutku čak je i sudija klimnuo glavom, a meni se stomak stegao.
Kada je došao red na mene, glas mi je u početku bio tih, ali sam se natjerao da govorim jasno. Ispričao sam kako sam odustao od fakulteta, kako radim dva posla, kako se svake noći budim ako Maks ima noćnu moru. Govorio sam o domaćim zadacima, doručku prije škole, o pitanjima na koja nemam odgovore. Nisam glumio savršenstvo, samo istinu.
Dajana je tada zatražila riječ i spustila ruku na Maksovo rame, previše teatralno. Rekla je da me brine to što on „mora da bude roditelj djetetu“, kao da ja Maksa koristim umjesto da ga volim. Maks se tada instinktivno još više privio uz mene, i to je sudija primijetio. U tišini koja je nastala, osjetio sam kako mi raste snaga.
Sudija je pitao da li postoji još nešto relevantno prije donošenja odluke. Tada sam polako ustao i rekao da imam dokaz koji nisam ranije iznio jer sam želio biti siguran da je zakonito pribavljen. Dajanin osmijeh je na trenutak zadrhtao, ali se brzo vratila u svoju sigurnost. Nije znala šta dolazi.
Objasnio sam da sam jedne večeri slučajno čuo razgovor koji nije bio namijenjen mojim ušima. Iz džepa sam izvadio telefon i rekao da imam snimak. Sudnica je utihnula, a Goran je prvi put prestao da se smiješka. Dajana me pogledala oštro, ali više nije izgledala sigurno.
Pustio sam snimak. Njihovi glasovi su ispunili prostoriju, jasni i nedvosmisleni. Pričali su o fondu, o novcu, o internatu i Havajima, smijući se kao da je riječ o šali. Nije bilo sumnje, nije bilo prostora za tumačenje. Istina je stajala gola pred svima.
Dajana je pokušala nešto reći, ali sudija je podigao ruku i prekinuo je. Njeno lice je pobijelilo, a biseri koje je nosila odjednom su djelovali kao loša maska. Goran je gledao u pod, nesposoban da se suoči sa pogledima u prostoriji. Po prvi put, nisu imali kontrolu.
Sudija je zatražio kratku pauzu, a ja sam sjeo pored Maksa, drhteći. Nisam znao kakva će odluka biti, ali sam znao da sam rekao istinu i da više ne mogu uraditi ništa. Maks me je pogledao i tiho pitao da li ćemo ići kući. Klimnuo sam glavom, iako još nisam znao odgovor.
Kada se sudija vratio, njegov glas je bio miran, ali čvrst. Rekao je da je snimak jasan i da pokazuje pogrešne motive staratelja. Naglasio je da interes djeteta mora biti iznad svega, a da u ovom slučaju ljubav, briga i stabilnost dolaze od mene. Svaka njegova riječ mi je odzvanjala u ušima.
Donio je odluku da meni pripadne puno starateljstvo nad Maksom. U tom trenutku, osjetio sam kako mi se koljena tresu, ali ovaj put od olakšanja. Maks se nasmiješio prvi put nakon dugo vremena, onim iskrenim dječijim osmijehom koji sam mislio da smo zauvijek izgubili. Zagrlio me snažno, kao da se boji da ću nestati.
Dajana je ustala i izašla bez riječi, a Goran je krenuo za njom, pognute glave. Nisam osjećao pobjedu nad njima, samo tiho zadovoljstvo što je pravda barem ovaj put bila brža od pohlepe. Sudnica se polako praznila, ali ja sam ostao sjediti još nekoliko trenutaka, pokušavajući doći sebi.
Kasnije tog dana, vratio sam se s Maksom u naš mali stan. Nije bio luksuzan, ali je bio naš. Skuhao sam večeru, a on je sjedio za stolom i pričao mi o crtežu koji želi napraviti za mamu i tatu. Slušao sam ga, svjestan da smo tek na početku dugog puta.
Te noći, dok sam ga pokrivao, rekao mi je da je znao da ga neću pustiti. Te riječi su mi slomile i zaliječile srce u isto vrijeme. Shvatio sam da roditeljstvo nije u godinama, novcu ili titulama, već u spremnosti da ostaneš kada je najteže. Ja sam ostao.
Nisam znao šta nas čeka sutra, ali sam znao da ćemo se suočiti s tim zajedno. Bio sam samo brat koji je prerano odrastao, ali sam bio i jedina porodica koju je Maks imao. I tog trenutka, to je bilo sasvim dovoljno.
