data-nosnippet>
Na sopstvenom rođendanu, dok sam trudna i nasmijana stajala pred svima, svekrva je prišla stolu, podigla čašu — i namjerno je prolila po meni pred cijelom porodicom.
Sala je bila puna muzike i veselja. Svi su se okupili zbog mene, da proslavimo moj 28. rođendan i moju trudnoću. Bila sam umorna, ali sretna, držeći ruku na stomaku dok su prilazili da mi čestitaju. Moj muž se zadržao s rođacima, a ja sam bila za stolom sa svekrvom.
Primijetila sam da me gleda čudno cijelu noć — oštro, kao da joj smeta svaki moj pokret. Ali nisam htjela kvariti večer, pa sam se pravila da ne vidim. Igre svjetlosti, smijeh, torta… sve je bilo savršeno.
Sve dok nije ustala, prišla meni i naglo prevrnula čašu sa sokom pravo preko moje haljine, preko stomaka, preko svega, tako da se cijela sala okrenula prema nama. „Ovo je za ono što skrivaš“, rekla je hladno — a ja sam ostala bez daha.
Svi su utihnuli. Muzika je stala kao odrezana nožem. Sjedila sam ukočena, hladan sok mi se slivao niz ruke i stomak, a gostima su vilice doslovno visile. Osjećala sam se kao da sam gola pred svima, potpuno bespomoćna, trudna i ponižena.
„Šta… šta radite?“ jedva sam izgovorila, glas mi je drhtao. Svekrva je stajala nadamnom uspravna, kao general nakon pobjede. „Za ono što kriješ“, ponovila je, glasno i jasno, kao da je publika tu samo zbog njenog trenutka slave.
„Šta krijem?“ upitala sam, zbunjena i povrijeđena do srži. Ona se zlokobno nasmiješila. „Prestani glumiti. Mislila sam da si pametnija od toga.“
Moj muž je konačno primijetio da se nešto dešava i kroz ljude se probio do stola. Kada me je ugledao mokru i u suzama, lice mu se promijenilo. „Šta se ovo dešava? Mama?! Šta si uradila?!“
Svekrva je podigla glavu još više. „Što sam morala, sine. Da zaštitim tebe.“ „Od čega?“ povikao je. „Od nje!“ viknula je, pokazujući prstom u mene kao u kriminalca.
Srce mi je udaralo kao ludo. „Od mene? Zašto?“ „Jer krije da se vidjela s drugim muškarcem prije nekoliko dana!“ viknula je svekrva, tako glasno da se odjek čuo po cijeloj sali.
Ljudi su se počeli šaputati. Neki su se okrenuli prema meni, kao da čekaju priznanje. Osjetila sam kako mi se stomak steže od stresa, morala sam uhvatiti stol da ne padnem. „To nije istina!“ viknula sam, prvi put glasno.
Svekrva je kolutnula očima. „Mislila sam da ćeš to reći. Zato sam sve rekla porodici prije nego što si došla. Svi znaju.“ Pogledala sam oko sebe — i stvarno, oni u blizini su me gledali sumnjičavo, kao da preispituju sve što znaju o meni.
„Mama!“ moj muž je viknuo, zagrmio zapravo, nešto što nikad prije nisam čula. „Niko ti ne vjeruje! Dosta više!“ „Sine, pokušavam ti otvoriti oči“, rekla je smireno. „Ako ta beba nije tvoja—“ „PRESTANI!“ zarežao je.
Prostorija je utihnula još jednom. Prišao mi je i stavio ruku preko mog stomaka, kao da pravim zid između mene i njegovog ludila od majke. „Nije vidjela nikakvog drugog muškarca“, rekao je hladno. „Vidjela je svog brata. Mogla si ga pitati.“ Svekrva je zastala. „Brata?“
„Da. BRATA“, naglasio je. „Onaj isti kojeg nisi htjela upoznati jer ‘ne vjeruješ njenoj strani porodice’. Evo, sad vidiš koliko ne znaš.“ Svekrva je pocrvenjela od sramote, ali se nije predala. „Zašto bi se onda toliko trudila da sakrije gdje je bila?“ upitala je.
Okrenula sam se direktno prema njoj, glas mi se napokon stabilizirao: „Nisam skrivala gdje sam bila. Skrivala sam od tebe. Jer nisi normalna. Jer me kontrolišeš. Jer me ponižavaš svaki put kad te vidim. Jer si postala neko ko me želi slomiti.“
Svekrva se ukočila. „A vidim da ćeš uraditi bilo šta, uključujući i razmazati tortu trudnoj ženi pred svima, samo da me poniziš“, dodala sam.
Publika je utihnula. Gosti su počeli klimati glavama kao da im se napokon razjasnilo. Moj muž je stao između nas. „Mama, ovo je kraj.“
„Kraj čega?“ pitala je oštro. „Kraj tvog miješanja u naš život“, rekao je odlučno. „Od danas — ti i ja smo na distanci. A ako je još jednom povrijediš — distanca će postati zauvijek.“
Svekrva je otvorila usta da odgovori, ali nije uspjela. Suze su joj se skupile u očima, ali niko nije prišao. Niko je nije branio. Niko je nije podržao. Gosti kojima je godinama komandovala sada su okretali glave od nje.
Otišla je brzo, ljutito, sa šuštanjem haljine, a vrata sale su se zatvorila uz snažan tresak. Moj muž je kleknuo ispred mene, nježno obrisao moje lice i poljubio mi ruke.
„Oprosti mi. Oprosti što si ovo doživjela. Nikada više.“ Zagrlila sam ga, stisnula, pokušavajući da zadržim suze. „Hoćeš li me zaštititi?“ šapnula sam drhteći.
„Zauvijek“, odgovorio je odmah. Gosti su se polako vratili svojim razgovorima, mnogi su prišli tražeći da se izvinu, pružajući mi maramice i zagrljaje. Tortu su zamijenili novom, ali ništa nije moglo izbrisati ono što se dogodilo.
Ipak — prvi put tog dana, osjećala sam se sigurno. Ne zato što je svekrva otišla. Nego zato što me moj muž izabrao. Nas.
Našu porodicu. Našu bebu. I niko — ama baš niko — neće više razmazivati ništa po mom licu, osim možda malo ljubavi i poštovanja.
