Bilo je to jutro kao i svako drugo, barem na prvi pogled. Kiša je lagano padala iznad grada, stvarajući tihi ritam na staklenim prozorima, a ja sam se pripremala za jedan od onih rutinskih ultrazvuka koje svaka trudnica mora proći. Početak je bio savršen, već četvrti mjesec trudnoće, a ja sam već zamišljala lice svog djeteta, neprestano ga oblikujući u umu. Moj muž, Hoang, nije mogao doći tog dana – imao je važan posao, no obećao je da će me kasnije voditi na moju omiljenu večeru. Nisam previše razmišljala o tome, jer su misli o djetetu dominirale svim ostatkom.
Ulazila sam u ultrazvučnu sobu, prolazeći pored redova bijelih vrata i hladnih, sterilanih površina. Zvuk aparata, kuckanje tastature doktora, činili su prostor tihim i gotovo praznim. Legla sam na krevet, podigla majicu, a doktor je pripremao gel za ultrazvuk. Hladnoća gela nije me iznervirala, navikla sam na to.
Doktor, stariji muškarac s laganim osmijehom, započeo je razgovor. Pitale su ga moje standardne pitanja – koliko sam daleko, kako je beba, jesam li u redu. Prvi odgovori bili su ohrabrujući, sve je bilo kako treba. U tom trenutku, osjećala sam se sigurno. Međutim, nakon nekoliko minuta, nešto se promijenilo. Nije to bilo ništa očito na početku, ali primijetila sam da se nešto u njegovim očima promijenilo. Ruka mu je na trenutak zadrhtala, a pogled mu je postao napet. Ispod njegovih obrva, mogao se naslutiti strah, nešto što nije smio pokazati, ali nije mogao sakriti. Počela sam brinuti.
„Doktore, sve je u redu sa mnom? S bebom?“ Pitala sam, osjećajući kako mi srce kuca brže.
Doktor je oklijevao. Nije odmah odgovorio. Umjesto toga, ispisao je nešto na svom papiru, duboko uzdahnuo i pogledao me s ozbiljnim izrazom lica. “Fetus je dobro… ali…” Govorio je tiho, gotovo šaptom. „Morate se kloniti svog muža. Nikada se više ne vraćajte kući.”
Rečenica je bila poput udarca. Svaka riječ bila je oštra poput noža, poput nečega što nije smjelo biti izgovoreno. Stajala sam tamo, bez riječi, s papirima u ruci koji su se tresli od mojih ruku. Oči su mi postale mutne, a osjećaj straha obuzeo je svaku poru mog bića. “Šta to znači, doktore? Zašto da se klonim svog muža? O čemu govorite?” Pitala sam, ali nijedan odgovor nije mogao umiriti moju uznemirenost.
Doktor je spustio glavu, kao da se bori s nekim unutrašnjim dilemama. “Ne mogu vam reći mnogo. Moram biti pažljiv, jer to su osjetljive informacije. Ali moram vas upozoriti. Vaš muž nosi bolest, vrlo opasnu bolest, koja… može ozbiljno ugroziti vas i vašu bebu. On je nosilac nečega što ne možete zanemariti. Nemojte ga više kontaktirati, klonite se.”
Doktore riječi su mi bile poput udaraca groma, svaka od njih bila je kao lanac koji me stezao oko srca. Moje ruke su drhtale, a papir koji mi je dao, koji sam tek sada pogledala, stajao je kao tačka neprežaljenog kraja nečega što sam imala. Lice mi se ispunilo strahom i suzama. Kako? Zašto?
„Ali, hoće li to utjecati na bebu?“ Upitala sam, već osjećajući koliko mi tlo pod nogama nestaje.
Doktor je duboko uzdahnuo, spustio ruke na moje ruke i pogledao me s očima koje su bile pune sažaljenja. „Ne mogu potvrditi ništa sigurno, potrebno je više testova… ali budite oprezni, sve što sada trebate je zaštititi sebe i svoju bebu. Nemojte mu vjerovati. Vjerujte sebi.“
Nisam mogla izgovoriti nijednu riječ. Samo sam stajala, shvatajući da me nešto, cijeli moj svijet, napustilo. Moj muž… Hoang, osoba koju sam voljela, koja je bila moj oslonac, koja je nosila moj osmijeh – sada je postao prijetnja mojoj budućnosti. U rukama sam držala dokaz da mi je oduzeto više nego što bih mogla podnijeti.
Bila sam u šoku. Lice mi je bilo bijelo, a misli su se vrtjele poput lavine koja me nosila prema nepoznatom. Spustila sam papir u torbu i tiho napustila kliniku. Hodala sam kroz hodnike, ljudi su prolazili pored mene, ali svi su izgledali kao stranci. Moje noge nisu osjećale tlo, a um je bio toliko prepun pitanja na koja nisam imala odgovore. Zašto mi nije rekao? Koji su njegovi tajni? Hoće li me istina uništiti?
Te noći, Hoang je došao ranije kući. U ruci je držao buket crvenih ruža, veselo mi je pokazao kako je njegova firma potpisala važan ugovor. Ipak, nije mogao vidjeti strah u mojim očima. Nije mogao osjetiti koliko sam se udaljila.
Nisam mogla odgovoriti na njegove sretne riječi, nije bilo mjesta za to. On je stajao ispred mene, s osmijehom na licu, a ja sam osjećala da se naš brak raspada, da nešto što sam voljela nestaje. Čuo je sve moje odgovore, ali nije znao da iza tih riječi krijem nešto daleko strašnije.
Te večeri, nisam mogla spavati. Suze su mi tiho klizile niz lice dok sam ležala okrenuta leđima prema njemu. “Moram ga napustiti. Moram zaštititi dijete”, mislila sam. Ali odluka je bila bolna. Nije bilo lako. Nije bilo lako napustiti čovjeka kojeg sam voljela. Ipak, nisam imala izbora. Moj život, moj brak, više nisu bili pod mojom kontrolom.
Sljedeći dan, bez riječi, spakovala sam nekoliko stvari i otišla. Rekla sam Hoangu da idem kod mame na nekoliko dana. On nije pitao puno. Samo je poslao poruku: „Brinem se za tebe.“
Ali ja nisam imala hrabrosti da mu odgovorim. Nisam imala hrabrosti da ga suočim s istinom, jer nisam znala da li bih ikada mogla oprostiti. Jedino što sam znala bilo je to da je moje dijete sada prioritet.
Bilo je teško, ali nisam se obratila Hoangu. Bila sam odlučna. Nikada neću zaboraviti riječi doktora: „Kloni se svog muža. Nikada se ne vraćaj.“ Možda jednog dana saznam cijelu istinu. Možda jednog dana mogu da se suočim s njim. Ali sada nisam bila spremna.
Za moje dijete. Za nas. Moje srce je bilo dovoljno jako da zaštitim njega, čak i ako je to značilo ostaviti sve iza sebe.
Kraj… ili početak.
