Moja snaha je svakog dana mijenjala posteljinu – dok jednog jutra nisam ušla u sobu i otkrila tajnu koja mi je slomila srce.Paolo i Mira bili su tek vjenčani, a kuća je mirisala na sreću i novo poglavlje života. Mira je bila ljubazna, nasmijana i činilo se da je svima donijela radost.Ali nešto me kopkalo.
Svakog jutra nosila je posteljinu na pranje. Nekad čak i dva puta dnevno.Pitala sam je jednom: „Zašto, kćeri? Posteljina je čista.“ Ona se samo osmjehnula i rekla: „Imam alergiju na prašinu, bolje spavam kad je sve svježe.“Sumnja je ipak ostala.
Jednog jutra sam se pretvarala da izlazim na pijacu. Kada je Mira sišla, ušla sam u njihovu sobu – i odmah osjetila metalni miris.Podigla sam čaršav… i onoga što sam vidjela sjećat ću se do kraja života.
Moj dah se zaledio dok sam zurila u madrac. Tamne mrlje bile su svježe, još uvijek vlažne na dodir.Srce mi je udaralo dok sam tražila Miru. Našla sam je u dvorištu, kako potapa čaršav u kofu.„Mira!“ povikala sam, drhteći od straha. „Objašnjavaj odmah!“
Ona je zastala, pogledala me i počela da plače. „Nanay… nisam htjela da znate.“„Znati šta? Šta se dešava u ovoj kući?“
Mira je sjela na stolicu i stavila ruke na lice. „Imam hroničnu bolest. Krvarenje svake noći. Ljekari kažu da je komplikacija od operacije koju sam imala prije dvije godine.“Sjela sam pored nje, šokirana. „Zašto to kriješ? Mogli smo ti pomoći.“
„Nisam htjela da opterećujem Paola,“ rekla je tiho. „Znam koliko se trudi da mi obezbijedi sve. Željela sam da prvih dana braka bude sretan, da ne misli da je dobio bolesnu ženu.“
Moje srce se steglo. Njena snaga i tišina odjednom su dobile novo značenje.„Mira,“ rekla sam kroz suze, „ovo nije tvoja sramota. Mi smo porodica. Dijelimo i sreću i bol.“Te večeri sam razgovarala sa Paolom. Bio je potresen, ali i odlučan.
Sutradan smo zajedno odveli Miru kod specijaliste. Ljekar je objasnio da postoje terapije koje mogu zaustaviti krvarenje i poboljšati njeno zdravlje.Mira je bila zbunjena. „Mislila sam da nema nade.“
„Ima nade,“ rekao joj je Paolo, stiskajući joj ruku. „Ima nas.“Sedmice su prolazile, a liječenje je počelo da djeluje. Mira je počela da se smije iskreno, prvi put otkako je došla u našu kuću.
Čaršavi su konačno ostajali čisti. Umjesto njih, ujutro je kuću punio miris svježe kafe i Mira koja pjeva dok priprema doručak.Jednog dana sjela je pored mene i rekla: „Hvala što ste me prihvatili, Nanay. Bojala sam se da će me odbaciti.“
„Ne, dijete,“ odgovorila sam. „Ti si sada moje dijete. I uvijek ćeš imati dom.“Pogledala sam Paola i znala da smo postali jači kao porodica – zahvaljujući istini koja je na početku izgledala kao tragedija, a pretvorila se u novi početak.
