Upoznala sam Amira na prvoj godini fakulteta, uvijek je sjedio malo po strani, tih i neprimjetan. Bio je slijep, nosio tamne naočale i ljudi su ga uglavnom zaobilazili kao da ne postoji. Mene je baš to privuklo, jer sam u njegovoj tišini osjetila dobrotu kakvu rijetko viđaš. Zaljubila sam se u njega bez plana i bez kočnica.
Njegova priča je bila teška, ali nikada se nije žalio. Roditelji su ga napustili zbog invaliditeta, a život ga je naučio da bude samostalan i jak. Moji roditelji su ga mrzili i govorili da sebi uništavam budućnost, ali ja sam znala da griješe. Amir je imao srce, pamet i dostojanstvo kakvo mnogi “savršeni” ljudi nemaju.
Kada me zaprosio, nisam ni trepnula. Kupila sam haljinu iz snova i vjerovala da će osjetiti moju sreću iako je ne može vidjeti. Jutro vjenčanja je došlo brzo, a ja sam bila uzbuđena i mirna, sigurna u svoju odluku. Sve dok mi na vrata nije pokucala kuma, blijeda i uplakana, i šapatom rekla da mi mora pokazati nešto strašno.
Rekla je da Amir cijelo vrijeme laže… i da uopšte nije slijep.
Stajala sam ispred vrata hotelske sobe i osjećala kako mi srce lupa u ušima. Kuma je drhtala pored mene, kao da me vodi ka nečemu što će mi srušiti cijeli život. Nisam htjela vjerovati ni u šta dok ne vidim sama. Polako sam se nagnula i zavirila unutra.
Amir je stajao pored prozora, bez naočala. Gledao je pravo kroz staklo, fokusirano, mirno, kao da mu ništa ne nedostaje. Nije se spoticao, nije pipao zidove, nije tražio oslonac. U tom trenutku sam osjetila kako mi koljena klecaju.
Nisam ušla odmah. Samo sam stajala i gledala, pokušavajući da ubijedim sebe da je to neka greška. Možda svjetlo, možda navika, možda iluzija. Ali način na koji se okrenuo, precizno i sigurno, rekao mi je istinu koju nisam željela.
Ušla sam u sobu i zatvorila vrata za sobom. Kada me čuo, nasmiješio se, ali se taj osmijeh brzo ugasio kada je shvatio da nešto nije u redu. Pitala sam ga tiho, direktno, bez uvoda. Da li je ikada bio slijep.
Sjeo je na krevet kao da mu je neko izbacio vazduh iz pluća. Dugo je ćutao, a onda mi rekao da jeste bio slijep kao dijete, ali da je prije nekoliko godina imao uspješnu operaciju u inostranstvu. Rekao je da je vid povratio djelimično, ali dovoljno da vidi obrise, lica, svjetlo.
Pitala sam ga zašto mi nikada nije rekao. Glas mi je bio miran, ali me je boljelo u grudima. Rekao je da se bojao da ću ga gledati drugačije. Da sam ga zavoljela kao slijepog čovjeka, a ne kao nekoga ko se „popravio“.
Rekao je da su ljudi cijeli život donosili odluke umjesto njega. Da su ga sažalijevali, potcjenjivali ili koristili. Kada je upoznao mene, prvi put se osjećao voljeno bez uslova. I bojao se da će to izgubiti.
Rekla sam mu da me nije povrijedilo to što vidi. Povrijedilo me je to što mi nije vjerovao dovoljno da mi kaže istinu. Ljubav bez istine nije sigurnost, već krhka tišina. To je bio trenutak kada sam prvi put osjetila pukotinu.
Sjeli smo jedno naspram drugog i razgovarali satima. Bez vike, bez suza, samo ogoljena istina. Rekao mi je da nikada nije lagao o tome ko je kao osoba, samo je skrivao dio sebe iz straha. A ja sam mu priznala da sam se osjećala izdanom.
Vjenčanje je bilo zakazano za nekoliko sati. Gosti su već pristizali, telefoni su zvonili, svijet je išao dalje. A mi smo sjedili u toj sobi i odlučivali da li imamo budućnost. To nije bila odluka o ceremoniji, već o povjerenju.
Rekla sam mu da se danas ne mogu udati. Ne zato što ga ne volim, već zato što mi treba vrijeme da ponovo izgradim povjerenje. Rekla sam da brak nije bijeg od istine, već njeno prihvatanje. On je klimnuo glavom, slomljen ali miran.
Vjenčanje smo otkazali. Bilo je bolno, neugodno i teško objasniti drugima. Moji roditelji su mislili da su bili u pravu. Njegovi prijatelji su ćutali. A mi smo ostali sami sa posljedicama.
Narednih mjeseci smo išli na razgovore, zajedno i odvojeno. Učili smo kako da pričamo bez skrivanja. On je učio da ne mora glumiti slabost da bi bio voljen. Ja sam učila da ljubav ne znači ignorisati rane.
Danas, godinu dana kasnije, još smo zajedno. Ne kao zaručnici, nego kao dvoje ljudi koji su odlučili da budu iskreni. On više ne nosi tamne naočale. Ja više ne nosim iluzije.
Shvatila sam da on nije bio lažan čovjek. Bio je uplašen čovjek. A strah zna natjerati ljude da naprave pogrešne izbore. To ne briše bol, ali joj daje kontekst.
Možda se jednog dana vjenčamo. Možda ne. Ali znam da ako se to desi, biće to sa otvorenim očima – s obje strane. I to je jedini način na koji brak ima smisla.
Na dan kada sam mislila da sam saznala „ko je on zapravo“, zapravo sam saznala ko smo mi. I da prava ljubav ne počinje savršenstvom, nego istinom.
data-nosnippet>