Ceo život sam radila da bi ona imala bolje od mene, ustajala pre zore i vraćala se kući slomljena, ali ponosna. Prodavala sam sir i vunu, preskakala obroke i ćutala kad boli. Verovala sam da majčina žrtva uvek vredi.
Kada mi je rekla da se udaje za bogatog mladoženju, srce mi je igralo kao detetu. Spremila sam svoju najbolju nošnju i danima brojala dane do svadbe. Nisam slutila da se ona već stidi mene.
Na dan venčanja došla sam krišom i stala iza ograde, samo da je vidim srećnu. Plakala sam tiho, dok je muzika svirala, a ona blistala u belom. A onda je mladoženja naglo zaustavio orkestar i krenuo pravo prema meni — i tada sam shvatila da ništa više neće biti isto.
Stajala sam iza te ograde i ponavljala sebi da ne smijem zaplakati glasno. Nisam htjela da iko vidi koliko boli kada te se vlastito dijete odrekne. Gledala sam Jovanu kako se smije, kako pleše, i u tom osmijehu nisam vidjela sebe. Vidjela sam samo djevojku koja se stidi korijena.
U jednom trenutku, muzika je stala. Prvo sam pomislila da je tehnički problem, ali onda sam vidjela kako se ljudi okreću prema meni. Osjetila sam kako mi se koljena odsijecaju dok su se pogledi zabijali u moju staru maramu i ispucale ruke.
Marko je izašao iz sale i krenuo pravo prema ogradi. Njegov pogled nije bio osuđujući, već pun nečega što nisam vidjela godinama – poštovanja. Stao je ispred mene i tiho rekao: „Vi ste Jovanina majka, zar ne?“
Nisam mogla govoriti. Samo sam klimnula glavom, stežući torbu kao da će me ona držati na nogama. Rekla sam mu da nisam htjela smetati i da sam samo došla da vidim da li mi je dijete sretno.
Tada se okrenuo prema sali, podigao glas i rekao rečenicu koja je presjekla vazduh. Rekao je da se svadba ne nastavlja dok majka njegove žene stoji iza ograde kao da je sramota. Ljudi su zanijemili, a Jovana je problijedjela.
Vidjela sam kako mi ćerka prilazi, ali ne sa zagrljajem. U očima joj je bila panika, strah da se njena laž raspada pred svima. Pitala me je zašto sam došla, a ja sam joj samo rekla da sam došla jer sam joj majka.
Marko je tada uzeo moju ruku. Nije pogledao moje žuljeve, nije se trgnuo. Poljubio mi je ruku pred svima i rekao da se ne stidi žene koja je stvorila osobu koju voli.
U sali se čulo jecanje. Neke žene su okretale glavu, neki muškarci su gledali u pod. A ja sam prvi put u životu osjetila da nisam mala, iako sam bila obučena u staru haljinu.
Jovana je plakala, ali to više nije bio moj teret. Shvatila sam da majčina ljubav ne znači dozvoliti da te gaze. Znači pustiti dijete da nauči cijenu svojih izbora.
Marko me je uveo u salu i postavio za sto pored sebe. Rekao je da nema svadbe bez majke, jer bez nje nema ni mlade. Muzika je ponovo krenula, ali sada je zvučala drugačije.
Nisam znala da li ću ikada u potpunosti oprostiti. Ali znala sam da više nikada neću stajati iza ograde zbog nečijeg stida. Jer majčine ruke koje su hranile, grijale i štitile — nikada nisu sramota.
A kada me je Jovana kasnije pogledala, prvi put sam u njenim očima vidjela istinu. I shvatila sam da je ta istina tek početak onoga što će morati da nosi cijelog života.
data-nosnippet>
