Vozio sam polako kroz naselje kada sam ga ugledao kako leži pored bicikla, nasred trotoara. Bicikl je bio prevrnut, a dječak je pokušavao da ustane, ali se odmah opet spustio na zemlju.
Zaustavio sam auto i prišao mu. Koljeno mu je bilo oguljeno, a krv se polako slivala niz nogu. Pitao sam ga da li ga boli, a on je samo klimnuo glavom i pokušao da sakrije suze.
Iz auta sam uzeo maramicu i vodu da mu očistim ranu. Rekao sam mu da bude miran i da će sve biti u redu. Dok sam mu pažljivo previjao koljeno, pogledao me je i izgovorio nešto što me je natjeralo da zastanem. „Nemojte zvati mamu… molim vas.“
Zastao sam na trenutak, zbunjen njegovim riječima. Pitao sam ga zašto ne želi da zovem mamu, uvjeren da je to samo dječiji strah. Spustio je pogled i stegao ruke, kao da se boji da kaže nešto pogrešno. Vidio sam da mu je to pitanje teško.
Rekao mi je da je mama na poslu i da se ne smije javljati. Govorio je tiho, kao da ga neko može čuti i kazniti zbog toga. Dodao je da će „sve biti gore“ ako sazna da je pao. Te riječi su me zaledile više nego rana na koljenu.
Nastavio sam da mu pažljivo previjam koljeno, pokušavajući da zadržim miran ton. Rekao sam mu da nezgode nisu njegova krivica. Klimnuo je glavom, ali se vidjelo da mi ne vjeruje u potpunosti. Bio je naviknut da krivi sebe.
Pitao sam ga gdje živi i da li ima nekoga ko mu može pomoći. Pokazao je rukom prema zgradi na kraju ulice. Rekao je da će sam otići kući čim rana prestane da boli. Ta samostalnost me je zabrinula.
Ponudio sam da ga barem otpratim do ulaza. U početku je oklijevao, ali je na kraju pristao. Hodao je polako pored mene, gurajući bicikl jednom rukom. Držao se hrabro, iako se vidjelo da ga boli.
Dok smo hodali, pitao sam ga kako se zove. Rekao mi je ime i dodao da inače ne pravi probleme. Kao da je osjećao potrebu da se opravda. To me je pogodilo više nego pad s bicikla.
Stigli smo do zgrade i zastali ispred ulaza. Rekao sam mu da bi ipak bilo dobro da neko odrasli pogleda koljeno kasnije. Samo je slegnuo ramenima i rekao da će biti u redu. Vidio sam da se trudi da zvuči uvjerljivo.
Iz džepa sam izvadio nekoliko flastera i dao mu za svaki slučaj. Zahvalio mi se tiho, gledajući u zemlju. Rekao je da mu niko ranije nije pomagao kad padne. Ta rečenica mi je ostala u glavi.
Prije nego što je ušao u zgradu, okrenuo se i rekao da će paziti drugi put. Obećao je to kao odrasla osoba, ozbiljno i iskreno. Mahnuo mi je i nestao iza vrata. Ostao sam još trenutak da stojim.
Vratio sam se do auta sa teškim osjećajem u grudima. Nisam znao šta me tačno muči, ali sam osjećao da sam svjedočio nečemu većem od običnog pada. Nečemu što se dešava često, ali se rijetko vidi.
Kasnije tog dana razmišljao sam o njegovim riječima. O tome kako se djeca ponekad više boje reakcija nego bola. I koliko malo je potrebno da se neko osjeti sigurnije. Taj dječak me je tome naučio.
Shvatio sam da nisam mogao promijeniti njegov život. Ali sam mogao biti tu u tom trenutku. I možda mu pokazati da pomoć postoji. Ponekad je to dovoljno za početak.
Od tada češće usporim kad vozim kroz naselje. Ne samo zbog djece na biciklima, već zbog priča koje nose sa sobom. Svaki pad je više od ogrebotine. Nekad je to poziv za pažnju.
data-nosnippet>
