Zvala se Margarita Petrović i živjela je u maloj, zaboravljenoj sobici iza stare zgrade na rubu grada. Prostor je bio toliko tijesan da se između kreveta i stola moglo proći samo bočno, a plinski rešo je neprestano širio blagi miris gasa koji se uvlačio u zidove. Tu je provela posljednjih deset godina, otkako joj je muž preminuo od moždanog udara, a sin otišao poslije teške svađe koju nikada nisu uspjeli ispraviti. Od tada je tišina postala njen stalni saputnik.
Svako jutro ustajala je prije svitanja, iako joj tijelo više nije bilo poslušno kao nekada. Polako bi se obukla, spakovala domaće kifle u pletenu korpu i krenula prema pijaci dok je grad još spavao. Znala je tačno gdje da stane kako bi je stalne mušterije mogle pronaći. Taj mali ritual davao je smisao njenim danima.
Zarada je bila skromna i često nedovoljna, ali Margarita nikada nije odustajala. Novac je dijelila pažljivo između kirije, lijekova za visoki pritisak i najosnovnije hrane. Ponekad bi sebi uskratila večeru kako bi imala dovoljno za terapiju. Nikome se nije žalila.
Ljudi iz kraja su je poznavali po blagom osmijehu i tihom glasu. Iako je imala malo, uvijek je bila spremna podijeliti komad hljeba ili toplu riječ. U njenim očima je postojala neka mirna snaga, kao da je prihvatila život onakav kakav jeste. Nikada nikoga nije odbila.
Tog dana kiša je padala bez prestanka, natapajući pločnike i prazne tezge. Margarita je već planirala krenuti kući jer je prodala skoro sve kifle. Tada je primijetila muškarca kako leži pod nadstrešnicom zatvorene radnje. Bio je sklupčan, promrzao i očigledno iscrpljen.
Prolaznici su ga zaobilazili bez riječi, kao da je dio asfalta. Neki su ga pogledali s nelagodom, drugi s ravnodušnošću. Margarita je zastala, osjećajući kako joj srce steže sažaljenje. Nije mogla samo proći.
Polako mu je prišla i pitala ga da li je dobro. Muškarac je s naporom otvorio oči i pokušao se nasmiješiti, iako je izgledao kao da mu ponestaje snage. Bez mnogo riječi, izvadila je toplu kiflu iz korpe i stavila mu je u ruke. Rekla je da treba jesti jer glad pojačava hladnoću.
Kada ju je pitao da li je to njen posljednji komad, rekla je da ima još, iako je znala da nije tako. Bila je to mala laž iz sažaljenja. Nije željela da se osjeća krivim što uzima od nje. Gledala ga je kako jede sporim, zahvalnim pokretima.
Te noći vratila se kući prazne korpe i praznog stomaka, ali sa neobičnim mirom u srcu. Skuhala je sebi čaj i sjela na krevet, slušajući kišu kako udara o prozor. Pitala se gdje je njen sin i da li je sretan. Nije imala odgovore, ali je imala savjest.
Narednih dana život je tekao kao i obično, bez posebnih događaja. Margarita je nastavila prodavati kifle i brinuti se o sebi koliko je mogla. Muškarca više nije vidjela i pretpostavila je da je otišao negdje dalje. Nije očekivala ništa zauzvrat.
Sedmicu kasnije, rano ujutro, probudila ju je buka kakvu nikada prije nije čula u svojoj ulici. Zvuk motora i vrata automobila prekidao je uobičajenu tišinu. Kada je izašla napolje, vidjela je niz luksuznih terenskih vozila parkiranih ispred zgrade. Komšije su već stajale zbunjene na trotoaru.
Iz jednog vozila izašao je muškarac u elegantnom kaputu, okružen ljudima u odijelima. Margarita ga je prepoznala tek kada joj se približio i blago se nasmiješio. Bio je to isti čovjek kojem je dala posljednju kiflu. Samo što sada nije izgledao ni promrzlo ni izgubljeno.
Objasnio joj je da je vlasnik velike građevinske firme i da je tih dana putovao incognito, pokušavajući pobjeći od poslovnog pritiska. Rekao je da je želio vidjeti kako ljudi zaista reaguju kada neko izgleda bespomoćno. Većina ga je ignorisala, ali ona nije. Njena jednostavna gesta ga je dirnula dublje nego što je očekivao.
Rekao je da je potražio informacije o njoj i saznao kako živi. Bio je potresen uslovima u kojima provodi starost. Nije došao da joj udijeli milostinju, nego da joj vrati dostojanstvo. Margarita je stajala u tišini, ne vjerujući u ono što čuje.
U narednim danima, njena mala soba je renovirana, a zgrada popravljena. Dobila je novi namještaj, siguran štednjak i udoban krevet. Ali najviše ju je dirnulo to što su joj osigurali stabilnu mjesečnu pomoć bez potrebe da više stoji satima na hladnoći. Sve je urađeno diskretno i s poštovanjem.
Komšije su šaptale i nagađale, ali Margarita je ostala ista. Nastavila je dijeliti osmijeh i toplu riječ svima koje sretne. Novac joj nije promijenio srce. Samo joj je olakšao teret.
Nekoliko mjeseci kasnije, dobila je pismo iz inostranstva. Bio je to njen sin koji je saznao šta se dogodilo i odlučio joj se javiti nakon godina tišine. Pisao je da je čuo za njenu dobrotu i da je shvatio koliko mu nedostaje. To pismo joj je značilo više od svih vozila koja su tog jutra ispunila ulicu.
Margarita je shvatila da se najveća bogatstva ne mjere novcem, nego dobrotom koja se vraća onda kada je najmanje očekujemo. Jedna kifla, data bez kalkulacije, promijenila je tok njenog života. Ali nije promijenila ono najvažnije – njenu sposobnost da dijeli. Jer upravo je to bilo njeno pravo bogatstvo.
