Imam trinaest godina i zvaću se Luka. Otkad je mama umrla, kuća je postala tiša i manja, ali prisustvo mog očuha Zorana popunilo je tu tišinu pravilima. Nije volio buku, nije volio pitanja, a najviše nije volio mene kada je imao goste.
Zoran je volio da se pokazuje pred kolegama i „važnim ljudima“, a mene je tada sklanjao kao da sam sramota. Govorio bi mi da idem u sobu i da se ne pojavljujem dok oni ne odu. Mrzio je kako se oblačim, tamne dukseve i muziku koju slušam, i stalno je govorio da sam čudan. Mama mi je nekad govorila da imam pravo da budem svoj, ali ona više nije bila tu.
Tog dana je zalupio vrata moje sobe i viknuo da ne izlazim i da ga ne sramotim. Sačekao sam da se kuća utiša, pa sam izašao kroz prozor. Groblje je bilo daleko i hladno, ali sam hodao brzo, ne razmišljajući ni o čemu osim o tome da stignem.
Sjeo sam pored maminog groba ispod velikog drveta i šapnuo joj da se opet krijem. A onda sam čuo glas iza sebe kako izgovara moje ime — i kada sam se okrenuo, ugledao sam ženu koja je izgledala potpuno isto kao moja mama.
Stajao sam ukočen pored maminog groba, dok me je ta žena držala za ruku kao da to radi cijeli život. Dlan joj je bio topao i miran, a meni je srce tuklo tako jako da sam mislio da će iskočiti. Nisam znao ko je ona, ali nisam imao osjećaj da sam u opasnosti. U njenim očima nije bilo prijetnje, samo neka tiha odlučnost.
Krenuli smo stazom kroz groblje, a ja sam se nekoliko puta osvrnuo prema maminom grobu. Imao sam osjećaj kao da je ostavljam, iako sam znao da ona nije tamo. Žena je hodala sporim, sigurnim korakom, kao da zna tačno kuda ide. Nisam je pitao ništa, jer sam se bojao da će se sve raspršiti ako progovorim.
Tek kada smo izašli na ulicu, rekla mi je da se zove Marija. Glas joj je bio gotovo isti kao mamin, i to me je boljelo više nego što sam očekivao. Rekla je da zna ko sam i da zna kroz šta prolazim. Kada sam je pitao kako, samo je uzdahnula i rekla da je dugo čekala ovaj trenutak.
Ušli smo u mali stan nekoliko ulica dalje od groblja. Unutra je mirisalo na lavandu, isti onaj miris koji je mama nosila. Zidovi su bili puni fotografija, ali nijedna nije bila slučajna. Na jednoj sam vidio mamu, mlađu nego što je pamtim, kako se smije.
Sjeo sam na kauč i nisam znao gdje da gledam. Marija je sjela naspram mene i rekla da mi mora ispričati istinu, iako zna da će biti teška. Rekla je da je mamina sestra bliznakinja. Rekla je da su se razdvojile još kao mlade zbog porodičnih problema o kojima nikada nisu pričale.
Objasnila mi je da su se kasnije pomirile, ali da je živjela u drugom gradu. Rekla je da je dolazila na groblje otkako je mama umrla, ali se nikada nije usuđivala da mi priđe. Bojala se da će me dodatno zbuniti ili povrijediti. Sve dok me tog dana nije vidjela kako drhtim pored groba.
Rekla je da zna za mog očuha. Da je mama prije smrti počela da joj se povjerava. Govorila joj je da se boji za mene, ali da se nada da će stvari nekako biti bolje. Marija je tada spustila glavu i rekla da se ta nada nije ostvarila.
Pitao sam je zašto me nije ranije pronašla. Rekla je da nije imala zakonsko pravo i da joj je očuh jasno dao do znanja da se ne miješa. Ipak, dolazila je krišom, gledala izdaleka, pazeći da budem dobro. Rekla je da me je vidjela kako dolazim na groblje danima.
U tom trenutku sam osjetio mješavinu bijesa i olakšanja. Nisam bio lud, nisam bio sam, neko je sve vrijeme znao. Suze su mi same krenule niz lice, i nisam ih pokušao zaustaviti. Marija me nije tješila riječima, samo je sjedila pored mene.
Rekla mi je da više ne moram da se vraćam tamo gdje se plašim. Rekla je da imam izbor, prvi put nakon dugo vremena. Objasnila mi je da je već razgovarala sa ljudima koji mogu pomoći. Nisam razumio sve, ali sam razumio jedno — nije me ostavljala.
Te noći sam ostao kod nje. Spavao sam mirnije nego ikada prije, bez vike i bez straha od koraka u hodniku. Ujutro mi je spremila doručak i pitala me kako sam. Niko me to pitanje nije postavio jako dugo.
Narednih dana sve se odvijalo sporo, ali sigurno. Razgovarala je sa socijalnim službama i dokazala ko je. Ja sam ispričao sve što sam nosio u sebi. Prvi put sam govorio bez straha da ću biti kažnjen.
Kada su došli po mene da me odvedu po stvari, očuh je bio bijesan. Govorio je da preuveličavam i da izmišljam. Ali ovaj put nisam bio sam u toj sobi. Marija je stajala pored mene i nije se povukla.
Preselio sam se kod nje zvanično nekoliko sedmica kasnije. Nije pokušavala da zamijeni moju mamu. Nikada nije rekla da zna bolje. Samo je bila tu, svaki dan.
Počeo sam ponovo da idem u školu bez grča u stomaku. Počeo sam da crtam, da slušam muziku bez skrivanja. Niko mi više nije govorio da nestanem. Počeo sam da dišem.
I dalje ponekad idem na mamin grob. Sada ne bježim tamo, već dolazim mirno. Kažem joj da sam dobro i da nisam sam. I svaki put kada ustanem, imam osjećaj da me neko čuva.
Shvatio sam da porodica nije uvijek tamo gdje si rođen. Ponekad je tamo gdje te neko vidi. Marija nije bila moja mama, ali me je spasila kada nisam znao da se mogu spasiti. A to je ljubav koju nikada neću zaboraviti.
