Ubijanja industrijskih razmjera u Gazi mnoge od nas podsjećaju na industrijske razmjere ubijanja Jevreja od strane nacističke Njemačke 1940-1945.
Rat u Gazi i za Gazu je potakao prijatelja i nakladnika Gorana Mikulića da uradi treće izdanje knjige “Palestinska Nakba”, a mene da vidim šta sam ja to pisao prije osam godina što bi se moglo ogledati u ovome što se događa danas. Ne što bi se moglo porediti i sa čim što su Palestinci trpjeli proteklih sedam i po decenija, jer ni prva palestinska Nakba, ona iz 1948, nije bila toliko zbijena po prostranstvu, intenzivna po razaranjima i ponižavajuća po ljudske žrtve kao ova iz 2023. godine.
TRI KĆERI DOKTORA IZUDINA
Svako poglavlje knjige počinje autentičnim svjedočenjem ili pričom nekoga drugog. Jedna od takvih priča je i ova iz poglavlja koje nosi naslov “Svi ratovi protiv Gaze”:
Smrt mojih kćeri učinila me imunim na bilo kakvu veću patnju. Patnju ne uzrokuje Bog, nego ljudi, individue, i ti kao ljudsko biće sa svojom sposobnošću i potencijalom možeš da prkosiš ljudskim bićima koja nanose patnju. Zato što su oni spaljivani vatrom patnje u holokaustu, Jevreji bi se morali fokusirati na poboljšanje jadnih životnih uslova mnogih Palestinaca. Mnogo sam se trudio da ne izjednačavam neuljudan gard prema svim Izraelcima, upravo kao što ja ne bih volio da Izraelci izjednačavaju sve Palestince sa samoubicama.
Palestinci bi morali shvatiti da ispaljivanje raketa na Izrael izaziva odmazdu. Protivotrov za osvetu nije osveta. Ako bih se ja svetio, to mi ne bi vratilo kćeri. Nevinost tih djevojaka ne treba narušavati odmazdom. Ja sam u stanju da održavam sjećanje na njih dobrim djelima. Uspostavio sam prijateljstvo s izraelskim romansijerom Davidom Grossmanom koji je izgubio sina pri samom kraju libanskog rata 2006. Kad smo se sreli, pričali smo o svojoj djeci. A budućnost djece bi morala poticati obje strane prema miru. Da sam znao da su moje kćeri bile posljednje žrtve na putu mira između Palestinaca i Izraelaca, ja bih prihvatio taj gubitak.
Koristio sam se svakim mogućim mirnim sredstvima da dobijem izvinjenje zbog ubistva mojih kćeri. Na kraju sam dobio email od advokata da je izraelska armija moju porodicu proglasila kolateralnom štetom, ali da se ne izvinjavaju zbog toga. Sa svačim sam se susretao u tom procesu. Tražili su da na sudu položim depozit po 20.000 šekela za svaku kćerku. Živimo u svijetu u kojem morate platiti da bi optužili izvršioca. Neće me te teškoće spriječiti u namjeri da izraelski establišment prizna grijeh zbog smrti mojih kćeri. Bitka se nastavlja. Rekao sam sinu Muhamedu, koji sada ima 16, da studira međunarodno pravo. Ako ja ne doživim ispriku, ti moraš nastaviti da radiš na tome, i oni će se ispričati, ako Bog da, rekao sam mu.
Pitate me da li bi predsjednik Obama mogao riješiti taj slučaj, a ja vam kažem – da, ako postoji volja, ima načina da se rizikuje, da se žrtvuje i preduzme akcija, jer što vrijedi da se tretman otkrije kad pacijent umre. Želim da zamolim predsjednika Obamu da govori sa svojim kćerima, da gleda u oči svojim kćerima, a vidi moje kćeri. Čitao je moju knjigu, citirao je i govorio o njoj.
Priča je o tragičnom junaku rata doktoru Izudinu Abulejšu, čije su tri kćeri, Besan od 20, Majar od 15 i Aja od 14, i nećakinja Nur od 17 godina, stradale od tenkovske granate ispaljene na njihov stan u Gazi u januaru 2009. Dr. Abulejš je rođen i odrastao u izbjegličkom logoru Džebelija u Gazi, studirao akušerstvo i ginekologiju u Kairu, Londonu i na Harvardu. Kao ginekolog godinama je radio istovremeno u bolnicama Al-Šifa u Gazi i Shaba u Izraelu. Živi i radi u Kanadi kao asistent profesor na Toronto univerzitetu. Knjiga memoara “Neću mrziti” (I shall not Hate), koju je objavio 2011, prevedena je na petnaestak jezika. U Kanadu se odselio poslije 2009. s troje preostale djece. Nije mogao više, kaže, da podnese vojne kontrole na granicama, posebno poslije najbolnije koju je doživio 2008. godine. Tada mu je supruzi Nadiji, koja je bolovala od leukemije, pozlilo u izraelskoj bolnici. Hitno se vraćao iz Evrope, preko Jordana. Proveo je sate na izraelskom kontrolnom punktu na Allenby mostu, a kad je stigao u bolnicu, supruga je već bila van svijesti. Umrla je poslije nekoliko dana.
Posljednjih nekoliko godina – tako se nastavlja poglavlje iz knjige – Gaza je imala s Izraelom dva velika rata, jedan manji i desetine još manjih, pa se nameće pitanje – kako se na tako malom prostoru nakupilo toliko legendi, arheologije i istorije da je svakom starom ili novom osvajaču toliko važna, da su se za nju borili bar po dva puta prije nego što bi je pokorili. Vjeruje se da je u Gazi nastala biblijska legenda o Samsonu i Dalili, u kojima današnji apologeti nacionalnih identiteta vide Jevreja i Palestinku. Aleksandar je na njenoj obali ostavio ratne lađe kad je krenuo pustinjom dalje prema Aziji. Dvije godine poslije smrti Poslanika Muhameda vojska muslimana tu je nanijela prvi poraz Bizantijcima. Preko Gaze prolazile su sve krstaške i antikrstaške vojne, a u moderno doba Englezi su je morali dva puta osvajati od Turaka. Izraelci su je 1956. pregazili u propaloj ofanzivi na Suecki kanal, ali su se ubrzo morali povući.
Institut za palestinske studije pronašao je da je na palestinskim teritorijama bilo 12.216 arheoloških ostataka, od kojih su hiljade uništene ili pokradene. Ljudi su u oskudici pronalazili i prodavali starine. Policija hapsi krijumčare antikviteta između Egipta i Gaze, koji onda pokušavaju da ih prodaju u Izraelu. Nedavno je na graničnom prelazu Rafah uhvaćen jedan čovjek kod koga je nađena glava Aleksandra Velikog od alabastera, duga 30 cm, stara dvije hiljade godina. Arheolozi iz Instituta za palestinske studije i Francuskog instituta za arheologiju u Gazi su čuli od građana da je Moshe Dayan imao običaj da šeta Gazom i kupuje starine od ljudi na ulici. Izraelci su u ratu 1956. okupirali Gazu na nekoliko mjeseci i prvo što su učinili bilo je da kradu antikvitete. Poslije 1967. to je postao dio okupacijske politike. Najvrednije antikvitete pokrao je Dayan, stotine komada, uključujući četiri faraonska glinena lijesa iz Deir al-Balaha. Magazin Time je objavio sliku tih kovčega, a između njih stoji Moshe Dayan. Sada su ti kovčezi u novom jerusalimskom muzeju, pošto ih je muzej otkupio od Dayanove supruge. Sveti Hilarion manastir, jedan od najvažnijih na Srednjem istoku, u kojem je naučavao otac monaštva sveti Antonije, nalazio se usred Pojasa Gaze. Imao je podni mozaik iz bizantijskog doba, crkvu u stilu bazilike s tri trijema i grobom svetog Hilariona, koji su hodočastili vjernici. Okupatori su odnijeli sve u Izrael 1993, prije nego što je formirana palestinska vlast.
Rat protiv Gaze 2014. trajao je najduže, a po žestini kopnenih operacija, stepenu razaranja i broju stradalih civila može se mjeriti s velikim arapsko-izraelskim ratovima. Nezadovoljstvo među Palestincima poslije još jedne neuspjele runde mirovnih razgovora, a među Izraelcima zbog izmirenja između Fataha i Hamasa, brzo je preraslo u napetost i incidente u Jerusalimu i na okupiranim teritorijama. Bila je potrebna samo iskra da se zapali neka nova intifada ili prekine zatišje u Gazi. I ona je nađena u otmici i ubistvu trojice izraelskih skauta između Jerusalima i Hebrona, kao i u odmazdi nad jednim palestinskim mladićem koga su u predgrađu Jerusalima jevrejski ekstremisti živog zapalili.
Pošto je izraelska vlada optužila Hamas za smrt trojice mladih Jevreja, IDF je 8. jula pokrenuo novu ofanzivu protiv Gaze u kojoj su istovremeno bili angažirani avijacija, pješadija, tenkovi i artiljerija. Cilj je bio uništenje lansirnih rampi i skladišta raketa po desetinama tunelima kroz koje borci Al-Kasam brigada mogu da izbiju na izraelsku teritoriju. Već u prvoj sedmici izraelske trupe napale su preko hiljadu objekata, na izraelske gradove ispaljeno je preko 700 raketa, od kojih je svaka peta oborena. U Tel Avivu su se građani tiskali po skloništima, jedna starica je umrla od infarkta, a jedan starac se opekao na pumpi u Ašdodu na koju je pala kasam raketa.
A kako je bilo u Gazi? U potrazi za provizornim tunelima za desetak dana poginulo je 13 izraelskih vojnika, a samo 29. jula, na drugi dan Ramazanskog bajrama, tenkovima i artiljerijom usmrćeno je preko 100 Palestinaca. Pogođen je generator jedine elektrane u Gazi, granate su ispaljene na školu UN-a u koju su se sklonili mnogi građani i na džamiju u blizini te škole. Potpuno je razoren Islamski univerzitet. Reporter CNN-a je javljao da je u Gazi nastupio pakao, a glasnogovornik UNWRA Chris Gunnes zaplakao je dok je za Al-Jazeeru opisivao humanitarnu situaciju. Američka mreža NBC otpustila je svog reportera Aymana Mohyeldina zbog reakcije na društvenim mrežama na njegov izvještaj o ubistvu četiri dječaka koja su Izraelci pogodili s vojnog čamca dok su igrala fudbal na plaži u gradu Gazi. Svi dječaci su bili iz iste porodice.
Norveški doktor Mads Gilbert, koji je pomagao ranjenicima u Al-Šifa bolnici u Gazi, uputio je 20. jula pismo predsjedniku SAD-a, u kojem ga pita: Mr. Obama do you have a heart?, Gospodine Obama, imate li vi srce? U pismu još kaže: “Pozivam Vas da provedete samo jednu noć s nama u Gazi. Ubijeđen sam, sto posto, da bi to promijenilo istoriju. Nijedan čovjek koji ima srca i moć u svojim rukama ne bi mogao otići iz Gaze a da ne poželi da okonča masakr nad palestinskim narodom. Ali, ljudi bez srca i milosti su sve sračunali i već sada isplanirali nove napade na Gazu. Rijeke krvi će i dalje teći. Molim Vas da učinite što možete. Ovaj pokolj se ne smije nastaviti.”
Ovako sam opisivao do tada, do kraja 2014. godine, najveći od ratova protiv Gaze. A tek šta reći za ovaj krajem 2023? Idući samo tragom imena koja se pominju u gornjem dijelu poglavlja “Svi ratovi protiv Gaze”, može se nazrijeti koliko su umnožena razaranja i žrtve koju podnosi palestinski narod u borbi protiv izraelske okupacije njegove zemlje. Pokušaću to u vidu dodatnih napomena, kako bi se reklo jezikom naučno potkrijepljenih knjiga.
Prvo, doktor Izudin Abulejš (Izzeldin Abuelaish), kome su stradale tri kćeri i nećakinja, a nije stigao da vidi pri svijesti umiruću suprugu, i danas je profesor na Toronto univerzitetu i direktor Dalla Lana škole javnog zdravstva. U međuvremenu je postao poznat kao borac za palestinska prava i pomirenje na Srednjem istoku, pa je tri puta nominiran za Nobelovu nagradu za mir.
“Ne ubijajte ponovo moje kćeri”, tako je Haartez 2021. naslovio svoj komentar o tome kako se doktor Abulejš trinaest godina bori sa Vrhovnim sudom Izraela da dobije zvanično izvinjenje. Njegov izraelski kolega je rekao da je doktor Abulejš magični, tajni most između Izraela i Palestinaca, a kanadski da uprkos ličnim gubicima njegova je doktrina da mržnja nije odgovor na rat. Ovaj “doktor Gaze” je 12. oktobra 2023. primio diplomu počasnog doktora prava na Toronto Metropolitan univerzitetu. Pošto je to bilo samo pet dana poslije početka novog rata protiv njegove rodne Gaze, nije o tome govorio, ali je svakome bilo jasno šta je mislio kad je rekao prilikom ceremonije: “Svijet u kojem živimo je endemski s nasiljem, nepravdom, strahom i mržnjom. Da podnesemo takav svijet, potrebna nam je istina.”
Drugo, novinar Ayman Mohyeldin, koji je za vrijeme rata protiv Gaze 2014. bio suspendovan zbog izvještaja o četiri palestinska dječaka koja su usmrtili izraelski vojnici na plaži, ponovo radi za američku mrežu MSNBC i izvještava o ratu 2023. Taj američki reporter, rođen u Egiptu, ranije je radio za Al-Jazeeru i CNN. Bio je jedan od rijetkih novinara koji je neposredno pratio suđenje Sadamu Huseinu. Posebno je bio pogođen viješću da je njegov palestinski kolega Wael al-Dahdouh 25. oktobra izgubio suprugu, sina, kćer i unuka. Oni su stradali kada su izraelski avioni bombardovali izbjeglički logor Nuseirat, gdje su se sklonili kad su im Izraelci gađali kuću u centru Gaze.
On je objavio na MSNBC-u: “Moj prijatelj i bivši kolega Wael al-Dahdouh, prvi put sam ga sreo kad smo zajedno izvještavali o ratu 2008. godine. Veći od samog života, on otjelotvoruje najbolje od palestinskih novinara. Posjeduje izdržljivost bez premca u najopasnijim uslovima i enciklopedijsko znanje o Gazi. On je istovremeno odan kolega i voljen porodični čovjek. Novinarstvo je zašlo duboko u njegovu familiju, pošto nekoliko njegovih rođaka radi kao novinari ili kamermani. Njegov 15-godišnji sin, koji je usmrćen zajedno s majkom, već je pokazivao želju da se pridruži ocu. On je prvih dana u jednoj tv-izjavi zahtijevao od svijeta pomoć ‘da ostanu živi’. Porodica mog prijatelja ubijena je prošlog utorka, a Wael se već sutradan vratio na posao…”.
Drugi reporteri iz same Gaze su javljali o tragediji šefa Al-Jazeerinog tima i opisivali kako je, sklupčan, dodirivao lice sina Muhameda i kako je kasnije nosio u bijelo platno umotano tijelo sedmogodišnje kćeri Šam. Unuk Adam je takođe ubijen, a sin Jahja ranjen. Reporter Al-Dahdouh i snimatelj Abu Daka su ranjeni 15. decembra. Ne znam da li se do danas oporavio.
Treće, vidjeli smo šta je američkom predsjedniku Obami iz Gaze 2014. pisao dr. Mads Gilbert, humanista i mirovni aktivista. A u novembru 2023, on će, iako u 77. godini, bezuspješno pokušavati da ponovo ode tamo kako bi pomogao mladim palestinskim kolegama u Al-Šifa bolnici koji su mu javljali kako “nemaju pristup ranjenima ili mrtvima”. Ovaj ljekar anesteziolog – direktor Hitne pomoći na Univerzitetskoj klinici sjeverne Norveške i nosilac odlikovanja norveškog kralja – hitao je u Gazu za vrijeme svih prethodnih bombardiranja, 2006, 2009, 2012. i 2014. Ukupno preko petnaest godina. Kad je čuo da Izraelci napadaju čak i bolnice, rekao je: “Zlo mi je od ovih (izraelskih) tvrdnji da su Hamasovi komandni centri u bolnicama. Nikad ih mi nismo tamo vidjeli.”
PREDSJEDNIČE, ČUJETE LI?
Ove i mnoge druge riječi proteklih sedmica objavljivale su Al-Jazeera i društvene mreže, a nipošto mainstream američki i zapadni mediji, naravno. Za stanje u bolnici Al-Šifa rekao je da je to neviđen napad na civilno društvo koji se događa u najmračnije vrijeme moderne istorije, i da civilno stanovništvo nije učinilo ništa pogrešno osim što su Palestinci rođeni u Gazi. Onda je došao 15. decembar kad mu nisu dozvolili da prođe kroz Eretz, okovani prolaz iz Izraela u Gazu. Rekli su mu da je to po davnoj odluci njihovog suda da može boraviti u Izraelu, ali da ima zabranu neograničenog vremena ulaska u Gazu. Istog dana je, kao što je 2014. pisao predsjedniku Obami, uputio putem videosnimka poruku današnjem američkom predsjedniku u kojoj kaže: “Predsjedniče Biden, čujete li me? Možete li čuti krike iz bolnice Al-Šifa? Predsjednice Ursula von Leyen, predsjedniče Macron, čujete li te krike iz Gaze? Ubijanja industrijskih razmjera u Gazi mnoge od nas podsjećaju na industrijske razmjere ubijanja Jevreja od nacističke Njemačke 1940-1945. Ovo nije samoodbrana Izraela, ovo je sveopći genocid palestinskog naroda u Gazi i na Zapadnoj obali, vi ste odgovorni, vi ispisujete svoja imena na najmračnijim stranicama istorijskih knjiga.”
Ovako sam evocirao svoje pisanje o Gazi iz 2015. godine, zadržavajući se na doktorima i novinarima, herojima svih ratova. A šta bi tek trebalo da se kaže o hiljadama anonimnih Palestinaca, preživjelih ovaj novi pakao Gaze. Ili onih koji su zamotani u bijele čaršafe, kao kćerka Šam koju nosi otac Wael. Ili onih neznanih čija tijela iskopavaju izraelski buldožeri iz ruševina kako bi otvorili put tenkovima na prilazu jednoj bolnici na sjeveru Gaze. Naime, to je posljednja vijest koju sam čuo iz Gaze, a Bog zna šta se sve može dogoditi narednih dana.
