Vikali su na njega dok je stajao uz moju ogradu s kartonom na kojem je pisalo da popravlja sve za komad hljeba. Izgledao je prljavo, umorno i slomljeno, i svi su mislili da je pijanac. Ne znam zašto, ali nešto me natjeralo da ga pozovem u dvorište i dam mu alat.
Moja žena Jelena nije mogla vjerovati šta radim i zaključala se u kuću, uvjerena da će nas pokrasti. Rekla mi je da sam lud što puštam skitnicu među naše stvari. Ja sam samo stajao sa strane i gledao kako drhtavim rukama prilazi staroj, truloj kapiji.
Kako je čekić udarao po drvetu, njegov pogled se mijenjao, a pokreti su postajali sigurni i mirni. Nije radio kao prosjak, već kao neko ko tačno zna šta radi. I tada sam shvatio da ovaj čovjek krije nešto mnogo veće nego što smo svi mislili — ali nisam ni slutio šta ću ugledati kada se vratim kući.
Vratio sam se kući tek predveče, umoran i nervozan, očekujući svađu čim otvorim kapiju. U glavi mi je odzvanjalo Jelenino negodovanje i već sam spremao riječi odbrane. Ali kada sam skrenuo pogled ka dvorištu, noge su mi same stale. Kapija više nije bila ona ista.
Drvo je bilo poravnato, ojačano, svaki spoj precizan kao da je rađen godinama, a ne za jedno popodne. Na mjestu gdje je ranije visila zahrđala brava, sada je stajao izrezbaren motiv vinove loze. Nisam mogao da vjerujem očima, jer to nije bila popravka. To je bilo umijeće.
Prišao sam bliže i prešao rukom preko drveta, osjećajući toplinu i glatkoću, kao da kapija diše. Svaki detalj imao je smisao, svaka linija bila namjerna. U tom trenutku sam znao da čovjek kojeg sam pustio u dvorište nije bio običan prosjak. Bio je neko ko je cijeli život radio rukama.
Jelena je izašla iz kuće tiho, bez riječi, i stala pored mene. Vidio sam kako joj se lice mijenja, kako nepovjerenje nestaje i pretvara se u zbunjenost. Nije rekla „bila sam u pravu“. Samo je šaptom pitala gdje je taj čovjek.
Pogledao sam prema klupi gdje je ranije sjedio. Alata više nije bilo, niti njegove jakne. Na klupi je stajao samo komad hljeba koji nisam stigao da mu dam, i mala krpa uredno složena pored njega.
Tada sam primijetio nešto u donjem uglu kapije. Sitno, gotovo neprimjetno, bio je urezan znak. Slovo „S“, a ispod njega godina koja mi je djelovala poznato, ali nisam znao zašto.
Te noći nisam mogao da zaspim. Vraćao sam u glavi njegov pogled, način na koji je držao čekić, tišinu u kojoj je radio. Nije tražio milostinju, nije se pravdao. Samo je radio.
Sutradan sam otišao u grad, do stare radionice koju su svi znali, ali je godinama bila zatvorena. Stariji ljudi su se okupljali ispred, pričajući kako je nekada tamo radio najbolji majstor kojeg je ovaj kraj imao. Njegovo ime bilo je Sava.
Rekli su mi da je pravio kapije koje su trajale decenijama, da su mu radovi završavali u bogatim kućama i starim zgradama. Onda je izgubio porodicu, radionicu i zdravlje, i jednostavno nestao. Neki su govorili da je umro, drugi da je poludio.
Kada sam im opisao čovjeka iz mog dvorišta, svi su ućutali. Jedan starac je samo sjeo i rekao: „Ako je to bio on, dao si mu više nego što znaš.“ Tada sam shvatio da je potpis na kapiji bio njegov način da se oprosti.
Vratio sam se kući i dugo stajao ispred te kapije. Više je nisam gledao kao drvo i metal, već kao poklon. Kao nešto što ne možeš kupiti novcem, već samo povjerenjem.
Jelena je kasnije rekla da se stidi svojih misli. Rekla je da bi voljela da je ostala vani i gledala ga kako radi. Nismo više pričali o strahu, već o tome koliko brzo sudimo ljude.
Danima sam se nadao da će se vratiti, samo da mu zahvalim kako treba. Nosio sam hljeb, supu, čak i čistu košulju u autu. Ali Sava se nikada više nije pojavio. Kapija i danas stoji, čvrsta i lijepa, i svaki put kad je otvorim, sjetim se tog dana.
Sjetim se kako je jedan čovjek bez ičega ostavio nešto što će trajati duže od nas. I kako me je naučio da vrijednost čovjeka nikada ne stoji u njegovoj odjeći. Od tada, svaki put kad neko pokuca na moja vrata, prvo slušam. Ne gledam ruke, ne gledam lice. Jer znam da ponekad najveće bogatstvo dođe tiho, tražeći samo koru hljeba.
data-nosnippet>
