data-nosnippet>
U strogo čuvanom ženskom zatvoru, gdje muški čuvari nemaju pristup ni jednoj jedinoj sobi, odjednom su tri zatvorenice ostale trudne — a ja sam bila prva koja je shvatila da se nešto bolesno dešava iza zatvorenih vrata.
Niko nije znao kako je to moguće. Kamere prate svaki korak, stražarke su stalno prisutne, a pravila su toliko stroga da čak ni medicinsko osoblje ne ulazi bez dvije provjere. Ali kada su tri žene u različitim blokovima imale isti rezultat na testu, panika je zavladala cijelim kompleksom.
Naravno, odmah su nas ispitivali. Jedna po jedna. Pitali su nas da li znamo nešto, da li smo nešto vidjele, da li je iko imao kontakt s nekim izvana. Svi smo govorile isto — ovdje muškaraca nema. Ni blizu.
Ali onda sam se sjetila jednog zvuka koji sam čula nekoliko puta noću, zvuka za koji sam mislila da mi se samo pričinjava. I te noći sam odlučila da ostanem budna — i vidjela sam nešto što mi je zaledilo krv u žilama.
Te noći, kada su se svjetla ugasila, legla sam na krevet ali nisam zatvorila oči. Čula sam isti onaj zvuk zbog kojeg mi je srce ranije zastajalo — tiho škripanje metala, kao da se vrata otvaraju, ali ne ona regularna vrata već
ona skrivena, koja niko nije smio koristiti. Ležala sam nepomično i disala plitko, a onda sam vidjela kako se na suprotnom zidu pomjera sjenka, kao da neko ulazi u blok, ali ne kroz glavni prolaz.
Ustala sam nečujno i prišla rešetkama. Hodnik je bio prazan, ali nedugo nakon toga ugledala sam trag svjetla ispod vrata prostora za održavanje — prostora u koji ulazimo samo kad je kvar, i to uvijek uz tri stražarke.
Ali sada se neko unutra kretao. Sagnula sam se, približila uho i čula glas koji nisam prepoznala. Nije bio ženski. Bio je tih, ali dovoljno dubok da mi se stomak prevrne. Nisam vjerovala. Nisam smjela ni da pomislim.
Povukla sam se nazad čim sam čula korake. Vrata moje ćelije nisu se otvarala, ali sam vidjela kako se u daljini jedna od ćelija otključava tiho, bez zvuka brave.
Bila je to jedna od žena koja je već bila trudna. Onaj ko je ulazio nije imao uniformu. Nije imao ni karticu. Imao je ključ. Pravi ključ. Ne kopiju. Ne ukraden. Pravi.
Sutradan su nas ponovo ispitivali, ali niko ništa nije priznao. Niko nije ništa vidio. A ja sam ćutala, jer sam znala da ono što sam vidjela može biti opasnije od svega što se ikada dogodilo u ovom zatvoru.
Uveče sam prišla ženi iz susjedne ćelije, jednoj od trudnih, i pitala je tiho: „Je li ti neko dolazio noću?“ Pogledala me je kao da sam je udarila. U njenim očima je bio strah, ali i krivica. Samo je šapnula: „Ne znam šta da radim. Nisam tražila ovo. Nisam mogla da kažem ništa.“
U tom trenutku sam shvatila da nije bila samo žrtva. Bila je ucijenjena. Dok sam razmišljala šta se zapravo dešava, u blok su uletjele stražarke. „Svi napolje! Kontrola!“
Znala sam da se nešto promijenilo, jer kontrole nikada nisu bile ovako iznenadne. Izveli su nas u dvorište, a onda sam kroz prozor hodnika vidjela policiju — pravu policiju, ne zatvorsku.
Poslije dva sata čekanja izvedena je osoba koju niko od nas nije očekivao. Ne zatvorenica. Ne čuvar. Ne radnik. Već glavni tehničar zgrade, čovjek koji je godinama imao pristup prostorijama za održavanje, ventilacionim tunelima, rezervnim ključevima i, što je najgore — kamerama.
Njegove ruke bile su vezane, a lice sakriveno, ali svi smo znali ko je. Stražarke su bile u šoku, neke su čak plakale jer su godinama radile s njim, vjerovale mu, dopuštale mu pristup svemu. On je bio duh iza zidova, čovjek koji je mogao ući bilo gdje. I jesu. Ušao je.
Kada su ga izvodili, prošao je tačno pored mene. Podigao je pogled i našle su mi se oči s njegovim. Nikada nisam vidjela toliko hladnoće u jednom pogledu. Kao da mu nije ni malo žao.
Kao da mu je ovo bila igra koju niko nije znao igrati osim njega. Želim da kažem da me je taj pogled prestravio. Ali istina je da me je naljutio više nego išta u životu.
Kasnije su nam objavili istinu. Te tri žene nisu bile planirane mete. On je mjesecima manipulirao kamerama, gasio mali dio nadzora po nekoliko sekundi, ostavljao lažne snimke i ulazio kroz servisne kanale.
Tri trudnoće nisu bile slučajnost, ali nisu bile ni dobrovoljne. Bile su rezultat mjeseci njegovog kretanja kroz skrivene prolaze. Svekrila sam se kada sam čula da je jedna stražarka pokušala da prijavi čudne smetnje, ali da joj niko nije vjerovao. Čak ni ja.
Te noći, kada su ga konačno odveli, cijeli zatvor je disao drugačije. Žene su se držale bliže. Stražarke su bile tiše. A ja sam stajala ispod reflektora i gledala u vrata kroz koja su ga izveli.
Shvatila sam da u zatvoru nije najopasnija kazna, već ono što se dešava kada misliš da si najviše zaštićen.
I da ponekad, najveće čudovište ne stoji s druge strane rešetaka — nego iza zidova koji bi trebali da te čuvaju.
