Uvijek smo se samo ljubazno pozdravljali na hodniku, nikada više od toga. Zato me njen iznenadni poziv potpuno zbunio. Kada sam se pojavio na njenim vratima, otvorila ih je neobično brzo, kao da me je čekala mnogo duže nego što bi željela priznati.
Pogled joj je bio napet, a ruke su joj blago drhtale. Bez mnogo riječi povela me je unutra, tiho zatvorivši vrata. Sjeli smo za mali sto u njenoj dnevnoj sobi, a ona je nekoliko trenutaka samo vrtjela prste, pokušavajući skupiti hrabrost.
Nisam znao kako da započnem razgovor jer je djelovala potpuno drugačije nego inače. Kao da se u njoj nešto već dugo kuhalo. A onda se nagnula prema meni, pogledala me kao da traži spas — i izgovorila nešto od čega mi je u trenu zastao dah.
Kada je konačno otvorila usta, činilo se kao da joj svaka riječ izlazi uz ogroman napor. Rekla je da se dugo premišljala da li da me pozove, jer nismo bili bliski i nije željela da ispadne nametljiva. Već tada sam znao da je nešto ozbiljno u pitanju.
Objasnila je da se u posljednje vrijeme osjeća potpuno izgubljeno. Rekla je da se borila da sačuva mir u sebi, ali da se situacija iz dana u dan pogoršavala. U njenom glasu se osjećala strepnja koju nisam očekivao.
Ispričala mi je da već sedmicama ne spava normalno. Svaku noć se budi u isto vrijeme, sa osjećajem da se nešto loše dešava. Rekla je da ne zna da li joj je um preopterećen ili je zaista nešto primijetila.
Pogledala me kao da traži potvrdu da je razumijem. Vidio sam joj u očima da je dugo nosila teret koji nije imala s kim podijeliti. U tom trenutku sam prestao obraćati pažnju na to što nismo bili bliski komšije — bio sam jedina osoba kojoj se povjerila.
Zatim mi je prišla bliže i spustila pogled, kao da se stidi onoga što će reći. Rekla je da misli da u zgradi nešto nije u redu. Nisam znao šta da očekujem, ali iz njenog držanja sam osjetio da je ovo nešto što je dugo krila.
Ustala je i pokazala prema prozoru, govoreći da često vidi iste ljude kako se pojavljuju u kasnim satima. Rekla je da izgledaju kao da nešto traže, ali da nikada ne ulaze ni izlaze iz stanova. To ju je počelo plašiti.
Zatim mi je pokazala mali notes koji je vodila. Unutra su bili datumi, vremena i kratke bilješke. Sve je bilo uredno zapisano, što je pokazivalo da ovo nije impulsivna zabrinutost, nego nešto što je pažljivo pratila.
Rekla je da niko drugi u zgradi ne obraća pažnju na nju jer misle da je povučena i da ne komunicira sa ljudima. Zbog toga se nije usudila nikome drugom reći. Bila je sigurna da bi je mnogi ismijali.
Dok je pričala, primijetio sam kako joj se glas povremeno prekida. Bila je umorna, ali i olakšana što konačno govori. Teško mi je bilo gledati koliko joj je sve to nakupljeno u grudima.
Upitao sam je da li je pokušala razgovarati sa upravnikom zgrade. Rekla je da jeste, ali da ju je on samo površno poslušao i rekao da je vjerovatno riječ o posjetiocima. To ju je dodatno obeshrabrilo.
Zatim je otvorila telefon i pokazala mi nekoliko fotografija. Iako mutne, jasno se vidjelo da iste osobe stoje oko ulaza u vrijeme kada niko normalno ne boravi tu. Osjetio sam trnce niz kičmu.
Rekla je da se ne boji samo zbog sebe, već i zbog drugih stanara. Bojala se da će neko nešto uraditi ako ovo potraje. Nisam je mogao kriviti — i meni je sve počelo izgledati ozbiljno.
Duboko je udahnula, kao da se sprema reći najteži dio. Rekla je da je pravi razlog što me je pozvala taj što me smatra jedinom osobom koja nije prema njoj imala predrasude. To me je dirnulo više nego što sam očekivao.
Pogledao sam je i rekao da ćemo zajedno pokušati shvatiti šta se zapravo dešava. Vidio sam kako joj se lice malo opustilo, kao da je prvi put nakon dugo vremena osjetila olakšanje. Bilo je jasno da joj je trebalo samo da je neko sasluša.
A onda je spustila notes na sto, pogledala me ozbiljnije nego do tada — i rekla da postoji još nešto što nije nikome pokazala. Nešto što bi, kako je rekla, moglo sve objasniti. I dok je posezala za torbom, znao sam da ću sada čuti dio priče koji će sve promijeniti.
