Mislio sam da imam savršen razlog za bijes jer je Lejla mjesecima bila tiha, umorna i stalno u krevetu. Kuća je često bila u neredu, ručak zagorio, a ja sam vjerovao da se samo pravi bolesna. Govorio sam sebi da sam oženio nekoga ko želi lagodan život na moj račun.
Na našu godišnjicu sam je zatekao kako spava umotana u ćebe umjesto da me dočeka s večerom. Bacio sam cvijeće u kantu, rekao joj da mi je dosta i zatražio razvod. Kada sam izašao iz stana, osjećao sam olakšanje jer sam, kako sam mislio, skinuo teret s leđa.
Tri mjeseca kasnije, dok sam sjedio u novom stanu i slavio slobodu, zazvonilo je na vratima. Kurir mi je pružio paket iz gradske bolnice s njenim imenom na njemu. Kada sam ga otvorio i ugledao ono unutra, shvatio sam da sam cijelo vrijeme živio u laži.
Sjeo sam za sto sa paketom ispred sebe i nekoliko minuta nisam imao snage da ga otvorim. Gledao sam pečat bolnice i njeno ime ispisano urednim rukopisom. U meni se miješala nervoza sa dosadom, jer sam očekivao neku formalnost. Nisam mogao ni naslutiti da će taj trenutak promijeniti sve.
Kada sam konačno otvorio paket, prvo sam ugledao dokumente. Među njima je bila potvrda o smrti, sa datumom koji mi je oduzeo dah. Shvatio sam da je Lejla umrla samo nekoliko dana nakon razvoda. U tom trenutku mi je čaša ispala iz ruke, a tišina u stanu postala nepodnošljiva.
Ispod papira nalazila se mala roze sveska. Prepoznao sam je odmah, iako je nikada ranije nisam otvarao. Držao sam je u rukama i osjetio težinu koju nisam znao objasniti. Znao sam da je to nešto što mi nije željela pokazati.
Otvorio sam prvu stranicu i počeo da čitam. Pisala je tihim, urednim rukopisom, kao da se bojala da zauzme previše prostora. Prve rečenice govorile su o umoru koji nije prolazio. Govorile su o snu koji joj je bio jedini bijeg.
Kako sam čitao dalje, shvatio sam da Lejla nije spavala jer je bila lijena. Spavala je jer joj je tijelo polako odustajalo. U svesci je pisala o bolovima koje je skrivala i pregledima na koje je išla sama. Nigdje nije spomenula mene.
Na jednoj stranici je napisala da ne želi da me opterećuje. Smatrala je da imam dovoljno stresa i da ne bi izdržao još jedan problem. Pisala je da je lakše da mislim kako je slaba nego da znam istinu. Ta rečenica mi je zabila nož dublje nego bilo kakva optužba.
Saznao sam da je bolest bila ozbiljna i da su ljekari znali da vrijeme nije na njenoj strani. Išla je na terapije dok sam ja bio na sastancima. Vraćala se kući iscrpljena, a ja sam to nazivao neradom. Svaka moja uvreda sada mi je odzvanjala u glavi.
Na jednoj stranici je pisala o našoj godišnjici. Znala je da neće imati snage da sprema večeru. Umotala se u ćebe jer joj je bilo hladno, ne zato što je bila nemarna. Čitala je knjigu i čekala me, iako je znala kako ću reagovati.
Sjetio sam se tog dana i cvijeća koje sam bacio. Sjetio sam se njenog pogleda koji sam tada ignorisao. U dnevniku je pisalo da je tada shvatila da me gubi. Ali je i dalje vjerovala da će mi biti lakše bez nje.
Čitao sam stranicu za stranicom, a vrijeme je prolazilo neprimjetno. Nisam osjećao glad ni umor. Osjećao sam samo teret krivice koji me je gušio. Svaka riječ bila je dokaz moje sljepoće.
U jednom dijelu je pisala da se nada da ću jednog dana razumjeti. Nije me krivila, nije me optuživala. Pisala je da me voli i da mi želi mir. To je bilo najteže za podnijeti.
Kada sam došao do posljednje stranice, ruke su mi se tresle. Tu je napisala da joj je žao što mi nikada nije rekla istinu. Smatrala je da je njena tišina bila čin ljubavi. Ja sam je tada shvatio kao izdaju.
Zatvorio sam svesku i dugo sjedio nepomično. Stan koji sam smatrao simbolom slobode sada mi je djelovao prazno i hladno. Po prvi put sam se osjećao istinski sam. Sloboda je izgubila svaku vrijednost.
Narednih dana nisam izlazio iz stana. Razmišljao sam o svakom trenutku kada sam mogao biti drugačiji. O svakom pitanju koje nisam postavio. O svakom putu kada sam birao osudu umjesto razumijevanja.
Danas, kada se sjetim Lejle, ne pamtim nered u kući. Pamtim tišinu kojom me je štitila. Pamtim san koji joj je bio jedini spas. I pamtim lekciju koju sam platio najvišom cijenom.
Ako me neko pita šta je najveća greška mog života, ne govorim o poslu ni o pogrešnim ulaganjima. Govorim o tome što nisam slušao. Jer ponekad, ono što izgleda kao slabost, zapravo je posljednji način da neko ostane jak.
