Stajao sam pored Minjinog kreveta dok su aparati tiho radili, a doktor mi mirno objašnjavao da joj organi otkazuju. Govorio je kao da čita vremensku prognozu, bez nade i bez pauze. Kada je rekao da je ostalo još samo nekoliko sati, noge su mi otkazale.
Ušao sam u bolničku kapelu bez ikakve vere i bez plana šta ću reći. Vikao sam na ikonu, tražio da uzmu mene umesto nje i pitao čemu sve ovo služi. Na kraju sam se srušio na pod, potpuno iscrpljen.
Zaspao sam i sanjao čoveka u crnom koji me je gledao pravo u oči. Nije vikao niti se objašnjavao, samo mi je rekao tri reči. Kada sam se probudio i potrčao ka Minjinoj sobi, znao sam da moram da ih čujem još jednom.
Ušao sam u Minjinu sobu gotovo bez daha, a noge su mi se tresle kao da više nisu moje. Doktori su stajali oko kreveta i tiho razgovarali, ali su se naglo ušutjeli kada su me vidjeli. Na njihovim licima nije bilo uobičajene ozbiljnosti, već nešto što nisam mogao da protumačim. Kao da su i sami čekali odgovor.
Prišao sam krevetu i uhvatio Minju za ruku, onu istu ruku koju sam držao kada je prvi put prohodala. Njena koža je bila topla, toplija nego ranije. Aparati su i dalje pokazivali nepravilne linije, ali nisu zvučali isto. U tom trenutku, jedan doktor je tiho rekao da se nešto mijenja.
Minja je polako otvorila oči, kao da se budi iz dubokog sna. Pogledala me je zbunjeno, ali mirno, bez straha. Njene usne su se pomjerile i izgovorila je rečenicu zbog koje mi je srce stalo. Bile su to iste tri riječi koje sam čuo u snu.
Osjetio sam kako mi se tijelo ledi, a onda odjednom preplavljuje toplina. Nisam znao da li da plačem, da se smijem ili da vrištim. Doktori su se pogledali između sebe, pokušavajući da objasne nešto što im se nije uklapalo u znanje. Jedan od njih je samo odmahnuo glavom.
U narednim satima, Minjino stanje je počelo polako da se stabilizuje. Aparati su pokazivali bolje vrijednosti, a disanje joj je postajalo ravnomjernije. Ljekari su govorili o neobičnom oporavku i mogućim greškama u procjeni. Ja sam ćutao i gledao u nju, bojeći se da trepnem.
Sjedeo sam pored kreveta i prisjećao se kapela, hladnog poda i tog sna. Nisam znao da li sam sanjao ili mi je um tražio spas tamo gdje ga nije bilo. Ali riječi su bile previše jasne da bi bile slučajne. Osjećao sam da se desilo nešto što ne smijem olako shvatiti.
Kako je svitalo, Minja je počela tiho da govori. Pitala me zašto sam tužan i zašto joj stežem ruku tako jako. Rekla je da je sanjala kako joj neko govori da ostane i da se ne boji. Te riječi su mi ponovo probole srce.
Doktori su je tog dana premjestili na drugi odjel. Govorili su o rijetkom preokretu i potrebi za dodatnim praćenjem. Nijedan od njih nije koristio riječ čudo, ali su je svi izbjegavali. Ja sam je u sebi ponavljao bez glasa.
Sljedećih dana, Minja je svakim jutrom bila malo jača. Smijala se, jela i tražila da joj čitam omiljenu priču. Bolnička soba više nije bila mjesto oproštaja, već čekanja. Svaki njen udah bio je poklon.
Jedne večeri sam ponovo otišao do kapele. Nisam vikao, nisam tražio objašnjenja. Samo sam stajao u tišini i zahvaljivao na onome što imam. Osjećao sam mir koji ranije nisam poznavao.
Minja je nakon dvije sedmice puštena kući. Doktori su to nazvali medicinskom zagonetkom. Ja sam to nazvao drugim rođendanom. Kući smo se vratili tiho, bez slavlja, ali sa punim srcem.
Dani su prolazili, a Minja se polako vraćala životu. Trčala je po stanu, ostavljala igračke svuda i smijala se bez razloga. Svaki njen smijeh me je podsjećao koliko sam bio blizu da ga zauvijek izgubim. Ta misao me nikada više nije napustila.
Ljudi su me pitali šta se tačno desilo u bolnici. Govorio sam da ne znam i da su doktori uradili sve što su mogli. Nisam osjećao potrebu da objašnjavam ono što ni sam ne razumijem. Neke stvari ne traže dokaz. Danas, kada je pogledam kako spava, sjetim se te noći.
Sjetim se sna i tri riječi koje su me probudile. Ne znam ko je bio čovjek u crnom. Ali znam da je Minja ovdje. I svaki put kada me neko pita vjerujem li u čuda, samo se nasmijem. Jer ponekad, istina ne ruši medicinu. Samo je podsjeti da ne zna sve.
