Zovem se gospodin Hadžić, imam devedeset godina i iza sebe ostavljam lanac prodavnica koji sam gradio sedam decenija, od male radnje poslije rata do stotina objekata širom zemlje. Novac, ugled, ime na fasadama – sve to imam, ali nemam nasljednika. Moja supruga je otišla davno, djece nismo imali, a rodbina se pojavljuje samo kada se spomene imovina. Jedne noći sam shvatio da mi je važnije ko ima srce, nego ko ima prezime.
Odlučio sam da učinim nešto ludo, ali iskreno, jer sam želio vidjeti kakvi su ljudi koje sam zapošljavao i promovisao. Obukao sam stare, poderane stvari, zalijepio lažnu bradu, namjerno se zaprljao i u ogledalu vidio čovjeka kojeg bi većina izbjegla. Kada sam ušao u svoju najveću prodavnicu, pogledi su bili puni gađenja. Čuo sam šapat da smrdim i da takvima nije mjesto tu.
Menadžer kojeg sam lično unaprijedio godinama ranije viknuo je da moram napustiti objekat jer “takvi kao ja” tjeraju mušterije. Te riječi su me pogodile dublje nego što sam očekivao, jer sam znao da su to ljudi koji predstavljaju moje ime. Nisam bio povrijeđen zbog sebe, već zbog onoga u šta se moj posao pretvorio bez nadzora. Pomislio sam da možda nema nikoga kome bih povjerio sve što sam gradio.
Tada sam osjetio snažan stisak na svojoj ruci i okrenuo se, očekujući da me neko gura ka izlazu. Umjesto toga, vidio sam mladu djevojku u radnoj uniformi kako me gleda odlučnim, ali toplim očima. Njena ruka nije bila gruba, već zaštitnička, kao da želi da me zadrži uspravno. A onda je tiho rekla nešto što je u tom trenutku promijenilo sve…
Djevojka me je čvrsto držala za ruku i okrenula se prema menadžeru koji je upravo naredio da me izbace. Rekla je smireno, ali odlučno, da niko nema pravo da ponižava čovjeka samo zato što izgleda drugačije. U njenom glasu nije bilo straha, iako je znala da se suprotstavlja nadređenom. Taj trenutak mi je pokazao više od svih bilansa koje sam ikada pročitao.
Ponudila mi je stolicu pored kase i pitala da li sam gladan, ignorišući podrugljive poglede kupaca. Rekla je da će mi donijeti sendvič iz pekare i čašu vode, jer svako zaslužuje minimum dostojanstva. Dok je odlazila po hranu, menadžer je mrmljao da će imati problema zbog toga. Ona se samo okrenula i rekla da je spremna snositi posljedice.
Kada se vratila, stavila je sendvič ispred mene i tiho dodala da je i njen otac nekada ostao bez posla i da zna kako je kada te ljudi gledaju s visine. Njene riječi nisu bile naučene fraze, već iskustvo koje se osjetilo u svakom tonu. Osjetio sam kako mi se grlo steže, ali sam se suzdržao. Nisam došao po sažaljenje, već po istinu.
Menadžer je tada pokušao da je udalji sa radnog mjesta, prijeteći joj disciplinskom mjerom. Ona je odgovorila da će rado razgovarati sa upravom ako smatraju da je pogriješila jer je nekome pružila osnovnu pomoć. Kupci su počeli šaptati, a atmosfera se promijenila. Više nije bilo jednostavno izbaciti me bez pitanja.
U tom trenutku sam znao da sam pronašao ono što tražim. Polako sam ustao, naslonio se na štap i skinuo lažnu bradu, a zatim kapu. U sali je nastao muk kada su me prepoznali. Menadžer je problijedio, a djevojka je zbunjeno trepnula, ne shvatajući šta se dešava.
Pred svima sam rekao svoje ime i objasnio zašto sam došao prerušeni. Objasnio sam da sam želio vidjeti kako se postupa prema onima koji nemaju moć ili novac. Pogledao sam menadžera i rekao da je zaboravio osnovnu vrijednost na kojoj je firma nastala. Njegovo lice je bilo slika nelagode.
Zatim sam se okrenuo prema djevojci i pitao kako se zove. Rekla je da se zove Lejla i da radi tu već dvije godine dok završava fakultet. Rekao sam joj da je upravo pokazala ono što znači prava vrijednost zaposlenika. Nije to bila hrabrost zbog mene, već zbog uvjerenja.
Menadžeru sam saopštio da će biti smijenjen dok se ne sprovede interna istraga o njegovom ponašanju prema kupcima i zaposlenima. U mojim godinama nisam imao vremena za oklijevanje. Ako sam nešto naučio, to je da kultura firme počinje od vrha. I ako vrh popusti, sve se urušava.
Lejli sam tada ponudio nešto što nije očekivala. Rekao sam da želim da se uključi u program obuke za rukovodioce i da ću lično pratiti njen razvoj. Nije bilo riječi o nasljedstvu, ali sam znao da je ona primjer onoga što tražim. U njenim očima sam vidio nevjericu.
Kasnije smo sjeli u kancelariju i razgovarali duže, ovaj put bez maski. Ispričala mi je o svom životu, o stipendiji koju pokušava zadržati i o snu da jednog dana vodi tim ljudi sa poštovanjem. Nije znala da li joj vjerujem, ali je govorila iskreno. To mi je bilo dovoljno.
Narednih mjeseci sam proveo više vremena obilazeći prodavnice, razgovarajući sa radnicima bez najave. Shvatio sam da su mnogi zaboravili da iza svake kupovine stoji čovjek. Počeo sam mijenjati politiku firme, uvodeći obuke o empatiji i odnosu prema kupcima. Promjene su bile spore, ali vidljive.
Lejla je napredovala brže nego što sam očekivao, jer je već imala ono što se ne može naučiti – saosjećanje. Postala je supervizor, a potom i pomoćnik upravnika. Nije zaboravila dan kada je stisnula ruku starcu u poderanoj jakni. Taj stisak je postao simbol za mene.
Jednog popodneva sam je pozvao i rekao da sam odlučio osnovati fondaciju koja će pomagati zaposlenima i njihovim porodicama u teškim situacijama. Predložio sam da ona bude dio upravnog odbora. Njene oči su zasuzile, ali je pristala sa ponosom. To je bio korak ka budućnosti.
Na kraju, shvatio sam da nasljednik nije samo osoba koja će preuzeti dionice ili potpisivati dokumente. Nasljednik je neko ko razumije zašto je sve to nastalo. Moj lanac prodavnica nije građen samo na robi, već na povjerenju. A povjerenje se gradi malim gestovima.
Kada danas razmišljam o toj večeri i hladnim pogledima, ne osjećam ogorčenost. Osjećam zahvalnost što sam imao hrabrosti da pogledam istini u oči. Jedan stisak ruke mi je pokazao da srce firme još kuca. I to je bilo vrijednije od bilo koje cifre na računu.
data-nosnippet>
