Vaspitačica Me Pozvala Sa Strane, A Ono Što Sam Vidjela Me Zateklo

Stajale smo sa strane dok su druga djeca izlazila iz učionice, a ona je spustila glas kao da mi saopštava nešto što ne želi da iko drugi čuje. Rekla je da ne želi da se miješa u porodične stvari, ali da smatra da kao majka imam pravo znati. U ruke mi je pružila papir na kojem su bile nacrtane četiri figure: ja, moj muž, naša kćerka… i još jedna žena. Ta žena je bila viša od mene, sa dugom kosom i jarko crvenom haljinom, nacrtana sa ogromnim osmijehom.

Iznad nje je moja kćerka velikim, sigurnim slovima napisala ime: MOLI. Vaspitačica je dodala da je često spominje, ali ne kao neku izmišljenu prijateljicu iz mašte, već kao nekoga ko redovno učestvuje u njenom životu. Rekla je: „Ne govori o njoj kao o liku iz crtića, već kao o osobi koju viđa.“ U tom trenutku osjetila sam kako mi se stomak steže.

Te večeri sam čekala da je ušuškam pod njenim novogodišnjim ćebetom, pa sam što mirnijim glasom pitala: „Dušo… ko je Moli?“ Nije zastala ni sekunde. „To je tatina drugarica. Viđamo je subotom.“ Izgovorila je to potpuno bezbrižno, kao da govori o tetki ili komšinici.

„Subotom… kad?“ upitala sam, iako sam već znala odgovor. „Kad ti ideš na posao“, rekla je i zijevnula, kao da mi govori nešto što je odavno jasno. „Idemo nekad u igraonicu, a nekad na kolače. Moli je baš lijepa i uvijek miriše prelijepo.“ U meni se sve sledilo, ali lice sam držala mirnim.

„Koliko dugo je poznaješ?“ pitala sam tiho. Počela je brojati na prstiće i rekla: „Od kad si ti počela raditi vikendom. Baš dugo.“ Tih šest mjeseci sam radila subotama da bismo otplatili kredit i mogli normalno živjeti, ubjeđujući sebe da je to privremeno odricanje za našu budućnost.

Kada je moj muž kasnije te večeri ušao u stan, poljubila sam ga kao i obično, pravila se da je sve u redu i slušala kako priča o napornom danu. Nisam rekla ni riječ, iako mi je u glavi odzvanjalo ime koje nikada prije nisam čula. Nisam željela scenu bez dokaza, niti da reagujem iz bijesa. Do jutra sam već znala tačno šta ću uraditi naredne subote.

Te subote nisam obukla radnu uniformu niti sam ponijela torbu kao inače, nego sam ostala u autu parkiranom niz ulicu, dovoljno daleko da me ne primijete, a dovoljno blizu da vidim ulaz u našu zgradu. Srce mi je tuklo tako snažno da sam imala osjećaj da će me izdati prije nego što bilo šta saznam. Gledala sam kroz vjetrobran i pokušavala se uvjeriti da možda pretjerujem, da postoji neko sasvim bezazleno objašnjenje. Ali u stomaku sam osjećala onaj tihi nemir koji me nikada do tada nije prevario.

Tačno u deset sati, moj muž je izašao iz zgrade držeći našu kćerku za ruku, a ona je veselo skakutala pored njega. Bio je dotjeran više nego inače, u košulji koju obično čuva za posebne prilike, i to me zaboljelo više nego što sam htjela priznati. Sagnuo se prema njoj i nešto joj šapnuo, a ona se nasmijala onim istim osmijehom koji je uvijek topio moje brige. U tom trenutku sam shvatila da gledam dio njihovog života koji mi je bio skriven.

Krenula sam za njima na pristojnoj udaljenosti, pokušavajući ostati neprimjetna dok su hodali prema centru grada. Ušli su u malu poslastičarnicu koju znam još iz djetinjstva, mjesto gdje se obično dolazi s porodicom. Parkirala sam malo dalje i kroz izlog ugledala prizor koji mi je potvrdio da ovo nije bila nikakva slučajnost. Za stolom pored prozora već je sjedila žena sa dugom kosom i crvenim kaputom.

Kada su joj prišli, ustala je i zagrlila moju kćerku kao da joj je to prirodno, kao da to radi godinama. Moj muž je izgledao opušteno, bez trunke krivice na licu, i sjeo je pored nje kao da je to sasvim uobičajeno. Posmatrala sam ih nekoliko minuta, osjećajući kako mi se miješaju bijes, tuga i nevjerica. Nisam više mogla ostati u autu i praviti se da sam samo slučajni prolaznik.

Ušla sam u poslastičarnicu i osjetila kako mi se noge lagano tresu, ali koraci su mi bili odlučni. Prva me je primijetila moja kćerka i veselo uzviknula: „Mama! Pa ti danas ne radiš!“ Njene riječi su natjerale oboje odraslih da podignu pogled. Izraz na muževljevom licu bio je mješavina šoka i nečega što nisam odmah mogla protumačiti.

Pogledala sam ženu koja je sjedila preko puta njega i shvatila da je to ista ona sa crteža, samo sada stvarna i opipljiva. „Ti si Moli?“ upitala sam smireno, iako mi je glas bio tvrđi nego što sam planirala. Klimnula je glavom i pružila ruku, predstavljajući se kao neko ko je uvjeren da ima pravo biti tu. Moj muž je pokušao nešto reći, ali sam ga pogledom zaustavila.

Sjeli smo svi za sto, i na trenutak je vladala neprijatna tišina koju je prekinula Moli. Rekla je da joj je žao ako sam saznala na ovaj način i da nije željela da se bilo ko povrijedi. Te riječi su mi zazvučale kao unaprijed pripremljena rečenica koja ne znači mnogo bez djela. Gledala sam svog muža, čekajući da konačno preuzme odgovornost.

On je duboko udahnuo i rekao da je Moli njegova kolegica sa posla i da su se sprijateljili tokom projekta koji je trajao mjesecima. Tvrdio je da je sve počelo bezazleno, da je mislio da nema ništa loše u tome da ponekad izađu s našom kćerkom dok ja radim. Rekao je da mi nije spomenuo jer se bojao da ću pogrešno shvatiti. Njegovo objašnjenje mi je zvučalo slabo i nedovoljno, jer su tajne rijetko bez razloga.

Pogledala sam našu kćerku koja je bezbrižno jela kolač, potpuno nesvjesna težine situacije. Shvatila sam da je najveći problem to što je neko drugi ulazio u prostor koji je trebao biti porodičan, bez mog znanja i pristanka. Nije me boljela samo sumnja na izdaju, već činjenica da sam bila isključena iz dijela života svog djeteta. To povjerenje je bilo temelj našeg braka.

Rekla sam mu mirno, ali odlučno, da brak ne funkcioniše na skrivenim subotama i izmišljenim pričama. Ako je želio prijateljstvo, trebao je imati hrabrosti da mi ga predstavi, a ne da ga skriva. Moli je spustila pogled, kao da tek tada shvata da nije riječ o bezazlenom druženju. U njenom izrazu sam vidjela nelagodu koja ranije nije postojala.

Moj muž je pokušao da me uvjeri da među njima nema ničega osim prijateljstva, ali povjerenje je već bilo poljuljano. Rekla sam mu da istina ne dolazi u dijelovima i da ću je saznati, na ovaj ili onaj način. Nije mi bila potrebna scena, već jasnoća. U tom trenutku sam znala da više nikada neću zatvarati oči pred stvarima koje mi ne daju mira.

Ustala sam od stola i rekla da ćemo razgovarati kod kuće, daleko od radoznalih pogleda i dječije bezbrižnosti. Uzela sam kćerku za ruku i osjetila kako me čvrsto stiska, ne razumijevajući zašto su se odrasli odjednom uozbiljili. Moj muž je platio račun i krenuo za nama, svjestan da ga čeka razgovor koji je dugo odgađao. Moli je ostala sjediti, tiha i zamišljena.

Kod kuće smo sjeli jedno naspram drugog, bez podizanja glasa, ali sa teškim riječima koje su konačno morale izaći. Rekao mi je da se osjećao usamljeno dok sam radila vikendom i da je u tom druženju pronašao pažnju koju mu je nedostajala. Te riječi su me zaboljele, jer sam radila upravo zbog nas, zbog stabilnosti koju smo zajedno željeli. Shvatila sam da nismo razgovarali dovoljno iskreno o teretu koji nosimo.

Nisam donijela odluku tog dana, ali sam jasno rekla da će se stvari promijeniti, jer više neću živjeti u neznanju. Ako želimo ostati porodica, moraćemo obnoviti povjerenje od temelja, bez skrivenih susreta i poluistina. On je klimnuo glavom, svjestan da je prešao granicu koju nije smio. Vidjela sam u njegovim očima strah da bi mogao izgubiti sve.

Te noći sam dugo ležala budna, gledajući u plafon i razmišljajući o tome koliko je lako izgubiti sigurnost koju smatraš trajnom. Nisam znala kakav će biti naš put dalje, ali sam znala da više nikada neću ignorisati znakove. Možda je Moli bila samo prijateljica, a možda i upozorenje da smo se udaljili više nego što smo priznali. Jedno sam sigurno shvatila – istina, ma koliko bila bolna, uvijek je bolja od tišine.