Bila sam nervozna cijelo jutro. Moja bolest je godinama bila tajna — nakon hemoterapije, kosa mi je otpala, ali sam odlučila da to ne pokvari moj dan. Nosila sam periku, nježnu, prirodnu, i osjećala sam se napokon lijepo.
Muž je znao, moja majka je znala, ali njegova porodica — ne. Svekrva me nikada nije voljela, uvijek je smatrala da “nisam dovoljno dobra” za njenog sina. Tog dana, iako se smiješila, u njenim očima sam vidjela istu hladnoću.
A onda, tokom plesa, prišla je iza mene, zgrabila mi periku i povukla. U trenu, svi su se ukočili. Muzika je stala.Dok mi je perika visila u njenoj ruci, a ljudi buljili u mene, nisam zaplakala. Samo sam se nasmiješila i rekla nešto što će je proganjati do kraja života.
U tom trenutku, sve je stalo. Muzika, smijeh, razgovori — samo tišina. Stajala sam ukočeno, dok su se pramenovi moje prošlosti otkrivali pred svima. Svekrva je stajala ispred mene, s perikom u ruci i pobjedničkim izrazom lica.
„Eto,“ rekla je glasno, da svi čuju, „ovo je prava slika žene koju je moj sin oženio. Lažna! Čak ni kosa joj nije prava!“
Čula sam šapate. Gosti su gledali u mene, neki sa sažaljenjem, neki u šoku, neki sa nelagodom. Moj muž, Marko, ustao je od stola i potrčao prema meni, ali sam podigla ruku da ga zaustavim. Nisam željela da me brani. Željela sam da ja govorim.
Duboko sam udahnula, skinula veo i zakoračila naprijed. „Znate,“ rekla sam mirno, dok sam gledala direktno u svekrvu, „ovo nije perika iz mode. Ovo je perika iz borbe. Iz borbe sa bolešću koju ste vi nikada ne biste imali hrabrosti da izdržite.“
Sala je utihnula. Njen osmijeh je nestao. „Šta… šta pričaš?“ pitala je zbunjeno.
„Pričam,“ nastavila sam, „o tome kako sam dvije godine bila bez kose, bez snage, bez nade. Ali nisam bila bez dostojanstva. Dok ste vi pričali drugima da nisam dovoljno lijepa, ja sam se borila za svoj život. I pobijedila.“
U tom trenutku, aplauz se začuo iz ugla sale. Prvo tiho, pa sve glasnije. Ljudi su ustajali, pljeskali, a neki su plakali. Moja majka je brisala suze, moj muž je stajao pored mene, ponosan, dok sam ja stajala gola u svojoj istini — bez kose, ali sa snagom koju više niko nije mogao da mi oduzme.Svekrva je spustila pogled, nesposobna da kaže ijednu riječ. Periku je još uvijek držala u ruci, ali sada joj je izgledala kao simbol sramote, a ne pobjede.
Marko je prišao i rekao glasno: „Mama, ako si došla da ponižavaš moju ženu, možeš odmah da ideš. Ali znaj jedno — ona je hrabrija nego što ću ja ikada biti.“Okrenula sam se prema njemu i osjetila kako mi suze ispunjavaju oči, ali to nisu bile suze bola. Bile su to suze oslobođenja. Zagrlio me, a svi u sali su aplaudirali još jače.
Svekrva je pokušala da izađe, ali ju je zaustavila njegova tetka, tiha i dostojanstvena žena: „Sram te bilo, Jelena. To što si uradila, govori o tebi, ne o njoj.“Sutradan su svi pričali samo o tome. Ne o haljini, ni o torti, ni o muzici — nego o trenutku kad sam stala pred sve i pokazala da ljepota nema nikakve veze s kosom, već s hrabrošću.
Svekrva nije došla da nas vidi mjesecima. Kad je napokon došla, donijela je malu kutiju. U njoj je bila svilena marama. Pogledala me i tiho rekla: „Nisam zaslužila da mi oprostiš. Ali molim te, znaj da sam naučila lekciju. I da si mi pokazala šta znači prava žena.“Nisam rekla ništa. Samo sam joj klimnula glavom.
Danas, tri godine kasnije, moja kosa je ponovo narasla, ali ponekad i dalje nosim periku. Ne zato što moram, nego zato što želim da se podsjetim koliko sam daleko stigla. I svaki put kad je stavim, pogledam se u ogledalo i nasmijem se — jer znam da nijedna perika ne može sakriti ono što me zaista čini lijepom.Moj život, moja borba, i moja istina.
