Tek smo izgovorili sudbonosno „da“, a među djeverušama je bila i Nininа sestra Jelena, poznata po dramatiziranju i stalnim kritikama. Nina je mekana duša i znam da ju je uključila samo da izbjegne porodični haos. Već tada sam slutio da bi to mogla biti greška.
Na sam dan vjenčanja, Jelena se nije gasila. Žalila se da je vruće, da joj se haljina „čudno lijepi“, da joj kosa izgleda užasno. Prevrtala je očima tokom fotografisanja, komentarisala šminku drugih djeveruša i ponašala se kao da je cijela ceremonija neka nebitna predstava.
Sedmicama kasnije, stigao nam je vjenčani album. Fotografije su bile predivne, pune emocija i iskrenih trenutaka. Poslali smo ih užem krugu ljudi i rekli da ćemo nekoliko objaviti. Mislili smo da je to kraj priče – ali tada je zazvonio telefon.
Jelena je vikala. Rekla je da izgleda užasno, da nikada nije vidjela gore fotografije i da smo joj dozvolili da „ispadne ruglo“. Nina ju je pokušala smiriti, govorila joj da je lijepa kao i svi ostali. Ali Jelena je bila neumoljiva.
Tražila je da izbrišemo svaku fotografiju na kojoj se ona vidi i zaprijetila da će nas zauvijek prekinuti ako objavimo ijednu. Problem je bio u tome što se nalazila na većini slika. Nina je bila slomljena, a ja sam shvatio da je granica konačno pređena.
Tada mi je sinula jedna ideja.
A nekoliko dana kasnije, Jelena nas je ponovo nazvala – ovaj put bijesna kao nikad prije – i viknula: „JESTE LI VI NORMALNI?!“
Jelena je vikala čim sam se javio, bez pozdrava i bez zadrške. Govorila je da smo je osramotili, da smo joj uništili reputaciju i da smo namjerno izabrali „najgore moguće fotografije“. Nisam je prekidao. Pustio sam je da se ispuca, jer sam znao da ono što ću reći poslije mora biti mirno i precizno.
Kada je konačno zastala da udahne, rekao sam joj da smo je shvatili ozbiljno. Rekao sam da smo poslušali njen zahtjev i da smo uklonili svaku fotografiju na kojoj se ona vidi. Na trenutak je utihnula, a zatim s podsmijehom rekla da je to i bilo najmanje što možemo učiniti. Mislila je da je pobijedila.
Nisam joj tada rekao cijelu istinu. Samo sam dodao da ćemo album podijeliti s porodicom i prijateljima u „novoj verziji“. Opet je nešto promrmljala o tome kako je konačno neko poslušao njen savjet i prekinula vezu. Nina me je gledala zbunjeno, ali mi je vjerovala.
Istina je bila jednostavna, ali temeljna. Nismo brisali fotografije. Napravili smo novi set. Na svakoj slici na kojoj je Jelena bila, zamijenili smo je neutralnom pozadinom, buketom cvijeća, zavjesom, čak i praznom stolicom. Nije bilo tragova, nije bilo zamagljivanja – jednostavno, kao da nikada nije bila tamo.
Album je i dalje bio prelijep. Smijeh, zagrljaji, suze radosnice, ples. Sve je bilo tu, samo bez nje. Fotografije su djelovale mirnije, skladnije, kao da je neko uklonio višak buke. Nina je dugo gledala album i tiho rekla da nikada nije shvatila koliko joj je Jelena kvarila trenutke.
Nekoliko dana kasnije, objavili smo nekoliko slika. Nije trebalo dugo. Jelena nas je ponovo nazvala, ovaj put bijesna do krajnjih granica. Pitala je gdje je ona. Zašto je nema ni na jednoj slici. Kako smo se usudili da je „izbrišemo“.
Mirno sam joj odgovorio da smo samo ispoštovali njen zahtjev. Rekao sam joj da nije željela biti viđena, da joj se nijedna fotografija nije svidjela i da smo zato odlučili da je poštedimo. Rekao sam da sada izgleda tačno onako kako je željela – savršeno nevidljivo.
Počela je da govori kako to nije isto, kako smo je ponizili i namjerno izbacili. Tada sam joj rekao ono što je trebalo biti rečeno mnogo ranije. Rekao sam da vjenčanje nije bilo pozornica za njene komplekse i da niko nema obavezu da trpi nečije nezadovoljstvo radi „mira u kući“. Nakon toga je prekinula vezu.
Nina je bila potresena, ali ne onako kako sam se bojao. Više je osjećala olakšanje nego tugu. Rekla je da se prvi put osjeća kao da ne mora hodati po jajima zbog svoje sestre. Rekla je da je cijeli život učila da se povlači kako bi Jelena bila mirna.
Poruke su prestale. Nije se javljala danima, a zatim sedmicama. Porodica je šaptala, neki su smatrali da smo pretjerali, drugi su govorili da je to bilo neizbježno. Mi se nismo pravdali. Znali smo da smo uradili ono što je ispravno za nas.
Vremenom su se tenzije smanjile. Jelena se pojavila na jednom porodičnom ručku, hladna i distancirana, ali bez scene. Pogledala je album koji je stajao na polici i nije ništa rekla. Možda je tada prvi put shvatila da svijet ne prestaje da se okreće bez nje u kadru.
Za Ninu i mene, ta priča je postala lekcija. Naučili smo da brak počinje postavljanjem granica, čak i prema porodici. Naučili smo da nečija glasnost ne znači i da je u pravu. I da mir ponekad dolazi tek kada prestaneš ugađati svima.
Naše vjenčane fotografije i dalje gledamo s osmijehom. Ne zato što su savršene, nego zato što su iskrene. Bez drame, bez prevrtanja očima, bez negativne energije. Samo mi, ljudi koji su zaista željeli biti tu.
Ako nas je Jelena zbog toga izbacila iz svog života, to je bio njen izbor. Mi smo izabrali jedno drugo. I iskreno, nijedna fotografija nikada nije izgledala bolje.
