Vozač školskog autobusa primijetio je da djevojčica svako jutro plače. Jednog dana našao je ceduljicu ispod njenog sjedišta – i ono što je pisalo promijenilo je sve…
Džon Miler vozio je školski autobus petnaest godina i mislio je da je sve vidio. Ali mala Emilija mu je posljednje dvije sedmice bila misterija. Svako jutro sjedila bi sama, gledala kroz prozor i ćutala. A kada bi izlazila iz autobusa, brisala bi suze.
Jednog četvrtka, kada su sva djeca izašla, Džon je krenuo da pregleda autobus. Na njenom sjedištu našao je mali papirić, zgužvan i uguran između jastuka i metalnog okvira.
Na njemu, krivim rukopisom, pisalo je samo:„Ne želim da idem kući.“Džon je ostao ukopan na mjestu. Njegovo srce je znalo da ovo nije obična dječija poruka.
Džon je nekoliko minuta sjedio sam u autobusu, držeći papir u rukama. U glavi mu je odjekivalo hiljadu pitanja. Da li je djevojčica zlostavljana? Da li nema dovoljno hrane kod kuće? Da li je možda uplašena da se vrati zbog nečega što se tamo dešava?
Nije mogao da se pravi da ništa nije vidio. Iste večeri, nazvao je direktora škole i objasnio situaciju. Direktor ga je pažljivo saslušao i predložio da sutradan dođu školski socijalni radnik i psiholog da porazgovaraju s Emilijom.
Sljedećeg jutra, Emilija je ponovo ušla u autobus. Džon ju je pozdravio blagim osmijehom, kao i uvijek, ali u sebi je odlučio da je zaštiti bez obzira na sve. Nakon što su stigli do škole, prišao joj je prije nego što je izašla.
„Emili,“ rekao je nježno, „jučer sam našao nešto na tvom sjedištu. Hoćeš li da pričamo o tome?“
Djevojčica se ukočila, a zatim klimnula glavom, suze su joj već bile u očima.
Kasnije tog dana, u kancelariji socijalnog radnika, Emilija je konačno progovorila. Između jecaja, ispričala je kako kod kuće nije bilo lako – njen očuh je često vikao, a ponekad i lomio stvari. Rekla je da se boji kada padne mrak, jer nikada ne zna u kakvom će raspoloženju biti kada se vrati s posla.
Školski tim je odmah reagovao. Uključili su centar za socijalni rad, koji je poslao inspektore da provjere situaciju. Ispostavilo se da Emilijina majka nije znala koliko je njena kćerka uplašena. Kada je čula šta se dešava, potražila je pomoć i privremeno se preselila kod svoje sestre dok se situacija ne riješi.
Nekoliko sedmica kasnije, Emilija se ponovo vozila autobusom. Ovoga puta sjedila je bliže vozaču, a kada je izlazila, nasmijala se prvi put nakon dugo vremena.
„Hvala ti, gospodine Džon,“ rekla je tiho.On je klimnuo glavom, zadržavajući emocije. Kada je zatvorio vrata autobusa, osjetio je ponos – znao je da je tog dana možda spasio jedno djetinjstvo.
