Pet godina braka. Pet godina smijeha, putovanja i planova. Uvijek sam mislila da smo on i ja tim, da gradimo život, korak po korak.Te večeri sam ranije završila posao, želeći da ga iznenadim večerom i poklonom — satom koji je dugo želio.Ali onda mi je stigla ta poruka.
Nasmejala sam se. Pomislila sam da mi sprema nešto posebno, možda romantičnu večeru, možda buket cvijeća.Upalila sam svijeće, obukla haljinu koju je najviše volio i lagano otvorila vrata stana.
Miris parfema me udario prvi. I to nije bio moj.Čula sam muziku i smijeh iz spavaće sobe. Kad sam otvorila vrata — ostala sam bez daha. I tada sam odlučila da mu uzvratim onako kako nije mogao ni da zamisli.
Stajala sam u hodniku i gledala prema sobi. Vrata su bila poluotvorena, a iznutra su dopirali smijeh i tiha muzika.Na stolu u dnevnoj sobi stajala je boca vina — ona koju smo čuvali “za posebne prilike”. Na njoj je još uvijek visila cedulja s mojim rukopisom: “Za našu petu godišnjicu.”
Napravila sam nekoliko koraka naprijed, srce mi je tuklo kao bubanj. Kad sam otvorila vrata spavaće sobe, prizor me presjekao.On je ležao u krevetu — nasmijan, opušten, zagrljen s njom.Žena s kojom sam dijelila jutra, ručkove, rođendane, suze. Moja najbolja prijateljica.
U sekundi, kao da mi je neko iščupao vazduh iz pluća. Nisam mogla da progovorim, samo sam stajala i gledala.On ju je prvi vidio. Skočio je s kreveta i zgrabio majicu.„To nije ono što misliš!“„Zaista?“ pitala sam, glasom koji je bio mirniji nego što sam očekivala. „Jer ja mislim da si me upravo izdao — s osobom kojoj sam najviše vjerovala.“
Ona se pokušala pokriti plahtom, drhteći, ali ja sam samo odmahivala glavom.
„Znaš, najtužnije je što sam danas mislila da si mi spremio iznenađenje,“ rekla sam tiho. „I bio si u pravu — ovo jeste iznenađenje. Samo ne ono koje sam željela.“
Okrenula sam se i otišla u dnevnu sobu, dok je on trčao za mnom.„Molim te, poslušaj me! Bila je to greška, trenutak slabosti!“„Greška?“ nasmijala sam se. „Tri mjeseca razmjene poruka, vikendi kad ‘radiš’, pokloni koje si joj kupovao — to nije greška, to je plan.“
U tom trenutku, kao da sam sve vidjela jasno po prvi put.„Znate šta je najbolje?“ rekla sam mirno, gledajući ih oboje. „Ovaj stan nije tvoj. I onaj auto kojim si otišao po nju — ni on. Sve je moje. Čak i računi na koje si joj slao novac.“
On je problijedio. „Šta to znači?“„Znači,“ odgovorila sam, „da kad sutra ustaneš, nećeš imati ni gdje da spavaš.“Prišla sam ormariću, uzela poklon koji sam mu spremila — onaj sat koji je toliko želio — i bacila ga na sto.„Evo ti ga. Da znaš tačno kad je sve završilo.“
Uzela sam torbu i izašla, ne osvrnuvši se.Sutradan, moj advokat je poslao papire za razvod.Tri mjeseca kasnije, on je bio bez stana, bez auta i bez posla — jer je radio u mojoj firmi.A ona? Izgubila je i njega i mene.
Čula sam da se pokušao vratiti, molio, slao poruke. Nije mi trebalo ni da ih otvorim.
Jer istina je jednostavna — kad te neko izda jednom, to je njihova greška. Kad mu oprostiš, to je tvoja.
Godinu dana kasnije, sjedila sam u istom tom stanu, renoviranom, svijetlom, punom života.Na stolu je opet bila boca vina — nova, s novom ceduljom: “Za mene.”Nazdravila sam tišini i rekla sama sebi:„Nisam izgubila ništa. Samo sam se oslobodila onoga što nikada nije bilo stvarno.“I prvi put nakon dugo vremena — osjećala sam mir.
