Cijelim putem kući razmišljala sam o toploj kupki i miru nakon naporne sedmice. Ključeve sam ostavila Mariji, vjerujući joj bez trunke sumnje.
Ali kad sam parkirala ispred kuće, nešto mi je odmah bilo čudno — vrata su bila širom otvorena, a u dvorištu je stajao kamion s građevinskim materijalom.
Ušla sam unutra i ostala bez riječi. Moj toalet je bio usred hodnika, kuhinja razrušena, a u dnevnoj sobi su se čuli smijeh i muzika.
Zastala sam na pragu — a onda je uslijedio prizor koji mi je zaledio krv.
Kad sam zakoračila u dnevnu sobu, prvo što sam osjetila bio je miris hrane — mojih začina, mog posuđa, mog doma. Za stolom je sjedila moja sestra Marija, u mojoj haljini, i nasmijano sipala vino dvoje starijih ljudi koje nisam nikada vidjela.
„Marija?“ izustila sam, glasom između nevjerice i bijesa. „Šta se ovdje, do đavola, dešava?“
Ona se okrenula, potpuno mirno, kao da je čekala da dođem.
„Oh, ti si se vratila ranije,“ rekla je hladno, i otpila gutljaj vina. „Upoznaj, ovo su moji svekar i svekrva. Došli su da vide kuću.“
„Kakvu kuću?“ pitala sam, i u istom trenutku mi je srce poskočilo. „Marija, ovo je moja kuća.“
Nasmijala se, ali ne onako toplo kao nekad — to je bio smijeh pun nadmenosti.
„Znam, ali… kako da objasnim?“ rekla je nonšalantno, dok je njena svekrva dodavala sebi još krompira iz tepsije. „Pošto ti ionako skoro nikad nisi kod kuće, mislila sam da je vrijeme da neko napravi nešto korisno od ovog prostora.“
Pogledala sam prema kuhinji — zidovi ogoljeni, pločice razbijene, alat svuda.
„Ti si rušila moju kuhinju?“ pitala sam, osjećajući kako mi glas podrhtava.
„Ne ja,“ odgovorila je, „moj muž. Planiramo da se preselimo ovdje dok ne završimo naš stan. A i znaš, ti si rekla da mogu da zalijem cvijeće… pa sam pomislila, što da ne zalijem i cijelu kuću?“
To je bilo to.
Osjetila sam kako mi se ruke tresu, ali sam duboko udahnula. Nisam htjela scenu, ne pred strancima.
„U redu,“ rekla sam mirno. „Znači, vi ste ušli u moju kuću, preuredili moju kuhinju i pozvali tuđe ljude da večeraju ovdje, bez mog znanja?“
Marija je slegla ramenima. „Nemoj da dramiš, sve ću vratiti kako je bilo.“ Tad sam primijetila da su moji dokumenti, računi i laptop na stolu premešteni.
„Jesi li i u moj ormar ulazila?“ pitala sam.
„Pa, morala sam uzeti posteljinu i nešto garderobe. Sve tvoje ionako samo stoji.“
Srce mi je kucalo kao ludo.
„Izlazite,“ rekla sam tiho, ali odlučno.
„Molim?“
„Rekla sam — izlazite. Svi. Sad.“
Njeni svekar i svekrva su se nelagodno pogledali, ustali i promrmljali: „Hvala na večeri.“
Marija ih je pokušala zaustaviti: „Ne, čekajte, ovo nije…“
Ali ja sam već otvorila vrata. „Marija,“ rekla sam kroz zube, „dao sam ti ključ jer sam vjerovala. Ne da napraviš cirkus. Imaš deset minuta da izađeš iz moje kuće, ili ću pozvati policiju.“
Nije vjerovala da ću to učiniti, ali kad sam stvarno uzela telefon, shvatila je da sam ozbiljna.
„Ti si luda,“ viknula je. „Uvijek si bila posesivna! Sve mora biti tvoje!“
„Ovo nije stvar posjedovanja,“ odgovorila sam, „ovo je stvar poštovanja. I ti ga nemaš.“ Zalupila je vratima kad je odlazila, a tišina koja je ostala iza nje bila je teža od olova.
Dva dana kasnije, stigla mi je poruka od nje:
“Pretjerala si. Ljudi sad pričaju. Niko me ne zove, sramota me.”
Odgovorila sam kratko:
“Dobrodošla u osjećaj koji si mi priuštila.”
Nakon toga više se nije javila.
Popravila sam kuhinju, vratila stvari na svoje mjesto i promijenila brave.Iako je trebalo vremena da mi prođe bijes, jednog jutra sam shvatila — nisam izgubila ništa. Samo sam prestala dijeliti ono što sam previše davala.
Mjesecima kasnije, dok sam kuhala kafu u novoj kuhinji, čula sam poruku iz telefona. Bila je od nje:
“Izvini. Bila sam ljubomorna. Nisi zaslužila ono.”
Odgovorila sam samo jednim redom:
“Sada znaš kako je kad neko uđe u tvoj život bez pitanja.”Onda sam se nasmijala. Ne iz zlobe, nego iz mira. Jer neke lekcije naučiš tek kad sve izgubiš — osim sebe.
