Moji roditelji su bili bogati, ali nisu htjeli da mi plate fakultet. Rekli su da “moram sama da se snađem ako želim da nešto vrijedim”. Radila sam noćima kao konobarica da platim svaku ratu. Kada je došao dan dodjele diploma, sjedili su u prvom redu, nasmijani i ponosni. Nisu imali pojma da sam spremila iznenađenje koje ih je zauvijek osramotilo.
Nikada nisam zaboravila njihov pogled kad sam im rekla da sam upisala fakultet. Umjesto ponosa, otac se nasmijao i rekao: „Ako ti to toliko želiš, snađi se sama. Nismo dužni da plaćamo tvoje hirove.“
Majka je samo dodala: „Mi smo ti već dali sve što ti treba — krov nad glavom. Ako hoćeš više, zaradi.“
I tako sam zaradila. Svaku noć, poslije predavanja, oblačila sam uniformu i radila do kasno. Neki profesori su me viđali kako pospano sjedim na času, ali nisam odustajala.Kada su me pozvali na binu, pogledala sam u njih i shvatila — vrijeme je da konačno vide koliko ‘bezvrijedna’ kćerka može da zablista. Samo, ono što sam uradila pred svima, nisu nikada zaboravili.
Dan dodjele diploma bio je sunčan, ali meni su se dlanovi znojili kao da idem na ispit života. Nisam bila nervozna zbog diplome — bila sam spremna za ono što sam čekala četiri godine. Na sebi sam imala jednostavnu crnu haljinu, a u ruci govor koji sam pripremila noćima ranije. Na spisku sam bila upisana kao student generacije.
Kada sam ušla u salu, vidjela sam ih odmah. Moji roditelji — u prvom redu. Otac u odijelu, majka u bisernim naušnicama, nasmijani kao da su zaslužni za sve. Ljudi su im čestitali. „Vaša kćerka! Kako ste ponosni!“
A oni su samo klimali glavom i govorili: „Naravno, ona je oduvijek bila posebna.“U meni je kipjelo, ali nisam pokazivala ništa. Samo sam sjedila među kolegama, čekajući da čujem svoje ime.
Kad je dekan izgovorio: „Studentkinja generacije, Ana Petrović!“, cijela sala je zapljeskala. Ustala sam, osjetila kako mi koljena drhte, ali ne od treme, već od uzbuđenja. Pogledala sam prema prvim redovima — otac je držao telefon, snimao, majka mahnula i poslala mi poljubac.
Prišla sam bini, uzela diplomu, ali kad mi je dekan pružio ruku, zadržala sam mikrofon.„Izvinjavam se,“ rekla sam, „htjela bih samo da kažem par riječi.“Publika je utihnula. „Ovu diplomu ne posvećujem roditeljima,“ počela sam mirno. „Jer oni nisu platili ni jednu moju knjigu, ni jednu ratu, ni jedan ručak dok sam studirala.“U prvim redovima, otac je spustio telefon. Majka se ukočila. Ljudi su počeli šaptati.
„Posvećujem je ljudima koji su vjerovali u mene kad niko nije,“ nastavila sam. „Svojoj profesorici Mileni, koja mi je jednom dala sendvič kad nisam imala za ručak. Svim kolegama koji su me zvali na kafu i rekli: ‘Nemoj odustati, Ana.’ I svim ljudima koji su mi ostavili po pet dinara napojnice kad sam radila noćne smjene kao konobarica — jer oni su, ne znajući, platili moje školovanje.“
Aplauz je krenuo iz zadnjih redova. Prvo tiho, pa sve jače. Ljudi su ustajali. Profesorica Milena je brisala suze.
Pogledala sam prema prvim redovima i nastavila: „A mojim roditeljima, koji danas sjede ovdje, ponosni — hvala vam što ste me naučili da ne očekujem ništa. Da vjerujem samo sebi. Jer da ste me voljeli dovoljno da mi pomognete, možda danas ne bih znala koliko sam jaka.“
Otac je pokušao da ustane. „Ana, dosta je,“ rekao je. „Ne,“ odgovorila sam, glasno, ali mirno. „Dosta je bilo ćutanja.“Publika je ponovo zapljeskala. Neki su zviždali od oduševljenja. Bila sam sigurna da ću zaplakati, ali nisam. Samo sam se nasmijala, predala mikrofon i sišla s bine, noseći diplomu u ruci i mir u grudima.
Poslije ceremonije, otac me stigao ispred sale. „Kako si mogla to da nam uradiš pred svima?“ pitao je ljutito.
„Tako što ste me naučili da se borim sama,“ rekla sam. „E pa evo, upravo sam pobijedila — sama.“
Majka je pokušala da me zagrli, ali sam se odmakla. „Nisam to uradila da vas osramotim,“ dodala sam tiho. „Uradiłam to da zapamtite da novac ne kupuje ponos. Rad ga stvara.“Okrenula sam se i otišla.
Danas radim kao arhitekt. Imam svoj stan, svoj život, i mir koji nisam imala dok sam pokušavala da zadobijem njihovo odobrenje. Oni su me, nakon svega, pokušali kontaktirati. Na svakoj poruci piše isto: „Ponosni smo na tebe.“
Ali ja znam da to više nije važno.
Jer prava pobjeda nije bila diploma. Prava pobjeda je bila trenutak kad sam naučila da moja vrijednost ne zavisi od njihovog aplauza.
